Da li ćete sa godinama postati najbolja verzija sebe ili sopstvena karikatura?

Ljudi se ne menjaju mnogo, reći će vam ljudi koji su očekivali da se neko pored njih promeni nabolje, pa se to nije desilo. I to je kolektivno iskustvo, svi ga imamo. Oni od kojih smo očekivali da se promene, za njihovo i naše dobro, nisu se promenili. Ili jesu, ali postali su još gori. Postoji još jedno kolektivno iskustvo tog tipa, izraženo kroz maksimu „sve što pustiš da ide samo od sebe, ide nizbrdo“ (možda sam to upravo izmislila, ali neka slična izreka postoji, sigurna sam). Na opasnom smo terenu ovde, ne samo zato što je pred nama klizava nizbrdica, nego zato što je istina raznolika, što se reflektuje i ogleda pod raznim uglovima i osvetljenjima. Ljudi se ne menjaju, ali se menjaju. Ako se ne menjaju, onda stagniraju. Možda im je sasvim dobro u toj stagnaciji, možda su zadovoljni. Ne znam, ne družim se sa ljudima koji se nisu promenili, a posmatram sa strane neke koji nisu. Izgledaju i oblače se isto kao u srednjoj školi. Imaju iste frizure, liniju, stil, iste partnere i način života. Na prvi pogled deluje kao da nisu ostarili ni dan. Na drugi pogled deluje kao da su se malo iskrzali po ivicama, kao da su im se linije malo rasplinule i razmazale. Ta fasadna nepromenljivost mi izgleda zastrašujuće, ustuknem kad je primetim, naježim se. Nešto tu nije u redu, čini mi se. Ali, i tu postoje suptilne razlike. Neki nepromenljivi su prosto neumoljivi u svojim principima i vrednostima. Oni ništa ne pokušavaju, oni manifestuju ono što jesu. A neki naizgled nepromenjeni se silno upinju da zadrže mladalački izgled i duh i redovno ne uspevaju u tome, iako – sa pristojne udaljenosti – izgledaju kao da su uspeli – oni liče na sebe iz mlađih dana, ali više kao karikatura, nego kao fotografija. 

Neki koji su se promenili, načisto su degradirali. Mentalno, fizički, profesionalno. Lepo vidim kako su se klizali niz onu nizbrdicu i zadrhtim od straha, jer to nisu tamo neki, to su neki moji. Kako ću ja? Dokle sam stigla? Da li sam razmazana na ivicama, kao loša šminka, da li se pretvaram u svoju karikaturu, koliko mi uspeva da izrastam u sebe, onakvu kakva (sve) jesam? 

Najbolja verzija sebe – lukavo skovan izraz, koji mi ide na živce, jer sav odiše njuejdžom. Rad na sebi – isto me nervira. Ne rad, nego izraz. Kao da radimo transparentno (još jedan ogavan pojam) ono što bi trebalo da radimo u privatnosti, kao da se razmećemo svojim razvojem, umesto da ga shvatamo kao prirodan tok, kao jedini način da se očovečimo za života. Poznajem i neke bliske ljude koji se stalno menjaju, koji su daleko dogurali od srednjoškolskih dana na svom ličnom putu, u svom ličnom razvoju. Evoluirali su, samo što to nije gotovo, rade to i dalje. Posmatraju pažljivo, više slušaju nego što govore, kad im nešto nije jasno pitaju i raspituju se sve dok ne razjasne, kad im treba pomoć zovu i kažu šta im tačno treba, kad nekome treba pomoć priskaču tiho i efikasno. Ne drame, ne žale se i stalno imaju neka nova saznanja o sebi i svetu oko sebe, koja dele sa svojim bližnjima. Stalno se preispituju i dozvoljavaju mogućnost da uopšte nisu u pravu, da su sve shvatili pogrešno i ako jesu, žele to da promene, da urade pravu stvar – ili barem drugačiju – da poprave šta mogu, da promene stav, prošire perspektivu. 

Ne volim promene, uznemirena sam i anksiozna kad se nešto menja, u meni i oko mene. Nisam udarnik u radu na sebi, nemam nimalo entuzijazma u razotkrivanju svojih zabluda, u uočavanju svojih slepih uglova. A ipak ih stalno razotkrivam i uočavam (i pitam se dokle, ali to je retoričko pitanje, jer znam – dok sam živa) i uvek mi bude malo muka. Ponekad sam danima (bogami i mesecima) ošamućena, poražena, besmislena. Ponekad sam ljuta, prštim i pušim se. To traje malo kraće, nemam kapaciteta da dugo budem ljuta, iako više volim bes nego apatiju. Pokušavam da iskoristim te momente i periode kad se napajam energijom besa, da prodrem još dublje, da dođem do dna, da se suočim sa najcrnjim strahovima i najnižim osećanjima. Da završim s tim. Ljutnja mi istera maglu iz glave i nekako me izbaci van sebe, na dobar način. Posmatram sebe kako besnim, posmatram svoje misli, čujem i vidim sebe kako obrćem ukrug svoje obrasce, kako pokušavam da ohrabrim i osnažim sebe, kako govorim „e ne može više ovako“ i oštrim se da iznesem promenu koja je na pomolu. Hoću da znam šta nije u redu sa mnom, hoću da vidim šta je to u meni toksično, hoću da izbacim đubre iz podruma i kosture iz ormara. A bes je mnogo dobra metla. 

Ne radim ja to zato što sam jako pozitivna osoba, koja svesno gradi najbolju verziju sebe, neee, fuj! Nego zato što moram da znam istinu. Ponekad sam toliko umorna od toga, duša me boli, kao da je kopala i orala danima po ceo dan. A jeste. Ponekad je toliko teško nositi neke istine. Ponekad osećam da ne mogu sama da ih nosim, da će mi slomiti kičmu. Onda se preslišavam, šta ono beše ja sve umem i mogu? Šta sam sve naučila i koliko sam se promenila? I ne vidim da sam nešto mnogo drugačija nego što sam bila u srednjoj školi, ili u detinjstvu. Stvarno, nisam se promenila puno. Ali jesam. I stalno se menjam. Sa otporom i negodovanjem, stalno prihvatam promene u sebi i oko sebe. Uvek ima mesta za još nešto, uvek postoji još neka teška istina koju još nisam iskopala i iznela iz sebe. 

Naučila sam da prepoznam proces, a moja saradnja (i vera) ogleda se u tome što prepoznajem i svoj otpor i tvrdoglavost. Ponekad se smejem i plačem istovremeno, jer je istina koju spoznajem takva – tužna da umreš i komična da se upišaš od smeha. Ponekad se pitam što li sam toliko zabidžila, što se toliko uporno držim neke priče – i znam da je proces u toku. Čim se ja pitam, doći će odgovori. I neće mi se sviđati. Jer će sa odgovorima nešto morati da se promeni, htela ja to ili ne. 

Ali, koliko god mi se promene i teške istine ne sviđale, kad se proces zaokruži, posle se sviđam sebi malo više. I kontam da je to zaslužena nagrada i da je vredela truda. Možda se ovi što se ne menjaju sviđaju sebi od početka, možda nemaju šta da menjaju, ok su sa sobom i vole sebe takve kakvi su. Dozvoljavam da je to moguće, iako sve u meni vrti glavom u neverici, jer mi izgleda potpuno nemoguće. Ali ja mnogo toga ne znam i ne poznajem i možda neću nikada ni saznati, ni upoznati. I kad to pomislim i prigrlim, osećam mir. Stigla sam dokle sam stigla. Putujem i dalje, pa dokle doguram. Rastem i dalje, mada ne verujem da me to spasava od postajanja sopstvene karikature i da mi garantuje najbolju verziju mene. To je proces, toliko znam. Život je proces. I znam i kako se okončava. I nadam se da ću pre kraja prihvatiti sve što još imam da prihvatim i da ću biti u miru sa sobom i svetom oko sebe. To mi je životna ambicija. 

Aleksina Đorđević, stara duša, tragač za istinom, nosilac svetlosti, učenik i učitelj, večiti početnik. Piše ono što živi, uvek u nastojanju da razume sebe, svet, Univerzum, uvek zatečena načinima na koje razumevanje dolazi.