Pročitajte (opet) neke stare dobre knjige

Po mojim policama se ne bi dalo zaključiti da baš mnogo čitam, skromna je to zbirka i vrlo neujednačena. To je zato što se ogromna većina knjiga koje sam pročitala nalazi na policama biblioteke – kupovala sam samo one knjige koje su mi najviše značile i koje uvek iznova čitam. Mnoge sam dobila na poklon, ali one koje najviše volim, poklonila sam sama sebi – i stalno im se vraćam. Sve su to stare dobre knjige, koje čitam već dvadesetak godina i duže, a one nove koje dospeju na policu, nose potencijal starih, jer želim da ih čitam ponovo.

Dva kompleta knjiga, koje čitam još od srednje škole, uspela sam da rasturim, pozajmljujući knjige koje mi nikad nisu vraćene – postoji poseban krug pakla za one koji ne vraćaju knjige, ali i za one (kao što sam ja), koji nemaju pojma kome su ih pozajmili – i da ih ponovo kupim (slojevit je pakao ljubitelja knjiga). Jedan čine sabrana dela Luisa Bromfilda, a drugi serijal Kastanedinih knjiga. Bromfild je američki pisac, koji je umro polovinom 20. veka, a pisao je uglavnom o visokom društvu između dva rata, a Kastaneta je antropolog, koji, sudeći prema šamanskom učenju o kome je pisao, uopšte nije umro, čak i ako jeste. Između ova dva kompleta krajnosti, nalazi se još međusobno nespojivih naslova i žanrova, mada možda epska fantastika preovlađuje.

Ovo je inventar mojih polica, moje stare dobre knjige, koje vam od srca preporučujem (ali neću vam ih pozajmiti).

Da krenem od Bromfilda, koji je za roman „Rana jesen“ dobio Pulicerovu nagradu – moja omiljena knjiga (od 16, koliko ih ima u kompletu) jeste „Gospođa Parkington“, a to je, zapravo priča o Pepeljuzi. Dok nije postala uvažena gospođa majora Parkingtona, velikog američkog vizionara, prilično beskrupuloznog i užasno bogatog biznismena s početka 20. veka, bila je obična Suzi, koja je pomagala majci da vodi provincijski pansion u kome su odsedali rudari. Splet okolnosti je mladu i neiskusnu devojku ostavio bez roditelja i bacio u naručje naočitog majora i sa njim u osvajanje visokog društva. Priča počinje u trenutku kad se osamdesetogodišnja udovica Parkington sprema za još jedan (dosadan) prijem svoje brojne porodice i nastavlja se kroz aktuelna događanja i njena sećanja na sve tragedije i izazove koji su od nje načinili mudru staricu, kojoj se svi obraćaju za savet i pomoć. Ono što najviše volim kod Bromfilda je njegovo duboko analitičko bavljenje likovima, koji su svi autentični i (za mene) živi – osećam kao da ih lično poznajem, nakon toliko godina ponovljenog čitanja.

Još jedan momenat, koji nisam srela kod drugih pisaca i po čemu je Bromfild poseban, jeste razvoj njegovih likova – u jednom romanu to je jedna osoba, a u drugom i trećem, lik živi svoje paralelne živote i različite sudbine, koje zavise od okolnosti rođenja, društvene pripadnosti i raznih drugih uticaja, razvijajući u jednoj priči svoje potencijale i karakteristike koji su u prethodnoj bili zapostavljeni zarad razvoja nekih drugih. Zaista fascinantan način da se prikaže slojevitost ljudske duše, psihe, prirode, kao i povezanost sa svima i svime oko sebe, pa čak i karma i reinkarnacija, bez isticanja tih pojmova (ili ja to tako shvatam).

Pročitajte i ovo: Pet knjiga evropskih autorki koje morate pročitati

Kastanedu vam ne mogu preporučiti, ako već nemate naročitu sklonost ka ezoteriji, ali vam mogu reći da je on bio prvi koji je pisao o šamanizmu (u najširem smislu), odnosno, duhovnoj praksi i disciplini, kroz koju ga je vodio učitelj don Huan i u kojoj se, ukratko, radi o viđenju, shvatanju i doživljavanju sveta u njegovoj energetskoj realnosti, koja je superiorna u odnosu na materijalnu i koja vodi u više dimenzije postojanja, na krajnje pragmatičan način.

Među stare dobre knjige koje mogu i želim da vam preporučim, svakako spada sve što je napisala Erika Džong, kao i bilo šta od Tonija Parsonsa. Posebno je zanimljivo čitati ih paralelno, ili naizmenično. Sa svojim „Strahom od letenja“ (1973) Erika se ugradila u temelje feminizma, baveći se, u tom trenutku, revolucionarno hrabro, svim tabuima patrijarhalnog društva, kojima se bavimo i danas, verujući da smo postigli neki napredak. Strastvena, pametna, duhovita, iskrena, topla i preplavljujuća – Erika je moja omiljena spisateljica, drugarica i učiteljica, već trideset godina. Morate voleti (i citirati) nekog ko je rekao: „Svaka zemlja ima cirkus kakav zaslužuje. Španija ima borbe bikova, Italija crkvu, a Amerika Holivud.“

Za razliku od nje, Toni Parsons je sofisticirani engleski frajer, koji razmatra iste tabue u drugačijim okvirima, sa pozicije oca koji sam odgaja sina i muškarca koji pokušava da shvati šta je ljubav, da bude pošten prema sebi i drugima i da se drži onoga što je naučio (i koji objašnjava zašto to uopšte nije lako). „Čovek i dečak“ mu je najpoznatija knjiga, čija se priča nastavlja u raznim varijantama kroz ostale njegove romane – moja preporuka je „Moja omiljena supruga“.

Na mojim policama se šarene korice nekoliko romana o Disksvetu, neprevaziđenog Terija Pračeta, koga sam izgubila – tako sam se osećala kad je umro – i još uvek sam u žalosti. Naročito dok se glasno smejem i komentarišem (sama sa sobom) prilikom čitanja bilo koje od njegovih knjiga. Najbolji humor i najbolja zabava na svetu – uključujući Monti Pajtona i „Autostoperski vodič kroz galaksiju“, ali ne i Nila Gejmena, koga mnogo volim. I Pračet je mnogo voleo Gejmena, zajedno su napisali „Dobra predskazanja“ (koja obožavam i svakako preporučujem), a Gejmen se postarao da serija bude jednako dobra kao i knjiga, jer je to obećao Pračetu. Oni su možda zaista najbolji u paru – Gejmen je mračan, a Pračet urnebesan i to je mnogo dobra kombinacija.

Još mnoge stare dobre knjige bih mogla da vam preporučim, ali za kraj još samo nekoliko naslova sa moje police: „Bog malih stvari“ Arundati Roj (uvek plačem na određenim mestima), „Oproštajni udarac“ Margarit Jursenar (koji volim više nego njene znamenite „Hadrijanove memoare“), „Majstor i Margarita“ (ludi, ludi Bulgakov, vozi me više od svih ludih Rusa zajedno), „Atlas oblaka“ Dejvida Mičela – i dalje mislim da je film bolji od knjige, što je zaista redak slučaj – a „Limeni doboš“ (Ginter Gras) je još jedan od retkih slučajeva u kojima je film savršeno verno, mada nedovoljno opširno, pratio knjigu i prikazao sve njene likove, baš onako kako sam ih zamišljala.

Zašto stalno iznova čitam stare dobre knjige? One uvek ispunjavaju moja očekivanja. I one jedine to čine.

Pročitajte i ovo: 7 knjiga idealnih za hladno jesenje vreme

Naslovna fotografija: unsplash.com

Aleksina Đorđević stara duša, tragač za istinom, nosilac svetlosti, učenik i učitelj, večiti početnik. Piše ono što živi, uvek u nastojanju da razume sebe, svet, Univerzum, uvek zatečena načinima na koje razumevanje dolazi.