5 suštinskih svojstava ljubavi koja sam usvojila za 55 godina

Trebalo bi da sam za 55 godina naučila mnogo toga, što bih mogla da nabrojim možda u 55 stavki, simetrije radi. Ali na svetu, ili barem u mom životu na ovom svetu, nema toliko suštine. Suštinske stvari su jednostavne, sažete i možete ih nabrojati na prste jedne ruke. Koliko sam do sada shvatila, živim za ljubav i svako suštinsko saznanje (to malo što sam razumela) predstavlja svojstvo ljubavi.

Svako svojstvo ljubavi se tiče svesti

Širenje

Nisam ni znala da poznajem praksu širenja, dok je nisam objasnila prijatelju, koji se žalio na ljubavne probleme, koji to uopšte nisu bili. „Istripovao si“, rekla sam mu. „To ti radi ego, tera te u tunel, sužava ti svest i vodi te utvrđenim putem kojim si milion puta prošao, jer je to obrazac. Tražiš zbog čega ćeš da bude sumnjičav, ogorčen, distanciran, nepoverljiv i to i nalaziš.“ Moji prijatelji su divne osobe, kojima mogu da kažem ovakve stvari, ne brinući da će se naljutiti. Zato što imaju širinu – ultimativno svojstvo ljubavi.

Zamislio se, namrštio i rekao: „Pa šta da radim?“

„Širi“, odgovorila sam. „Kad god osetiš da te obrazac uvlači u tunel, samo širi.“ Stvarno me je razumeo, skroz. Kad sam ga posle nekog vremena pitala kako ide ljubav, rekao je: „Od kad širim, odlično.“

A šta je ono što može da se širi? Svest, vidik, percepcija, perspektiva. Na nivou duše, samo široko. Ljubav sve obuhvata, sve prožima, sve prihvata, takvo kakvo je. Ljubav ne ocenjuje i ne sudi, ljubav je bezuslovna. Moje najluđe maštanje, kojim sam materijalizovala najbolniju realnost, tiče se nivoa duše – ja hoću samo široko i bezuslovno. Hoću spajanje i prožimanje duša, jer to je intenzitet koji je nemoguće iskusiti na drugi način. Ali, u njemu ne može da se živi. Širina kao svojstvo ljubavi ne može da bude gradilište za odnos. Bezuslovna ljubav duša ne opstaje na zemlji. U širenju do uznošenja može samo da se bude sam. Pošto nemam ambicije da postanem svetica, već da spojim nespojivo – ljubav duše i odnos u životnoj svakodnevici, morala sam da naučim i nešto o drugim aspektima i svojstvima ljubavi.

Suštinsko svojstvo ljubavi – sužavanje

U ovom kontekstu, sužavanje uopšte nije suprotno od širenja. Sužavanje kao svojstvo ljubavi, predstavlja sažimanje, izdvajanje suštinski bitnog, a zatim sledećeg po redu prioriteta, pa sledećeg i sledećeg (ne znam koliko ima sledećih, ne nešto više od pet, verujem). Sužavanje je zapravo pažnja – a jednom sam čula definiciju „ljubav je pažnja“, sa kojom se ne bih sasvim složila. Pažnja je samo svojstvo ljubavi, jedno od nekoliko, svakako bitno i neodvojivo od ostalih. Sposobna sam da dajem punu pažnju, vrlo dugo. To je kao reflektor, spot-lajt, koji osvetljava jednu osobu, u svim njenim izrazima i oblicima, koje sam u stanju da vidim. Iz što više uglova je osvetlim, to ću je bolje videti. Gledaću u tu osobu, slušaću je, upijaću je, bez ikakvih zaključaka i procena. Otvoriću se, da vidim sve što mi se pokazuje i šta to za mene znači – ali ovakvo osvetljenje i otvaranje je neselektivno, beskompromisno, gotovo brutalno.

Koliko god gledala ono čemu se divim i u čemu uživam, videću i ono drugo, mračnu stranu koja me uznemirava i rastužuje (nikada me ne uplaši), slepe tačke sa kojima ne mogu da komuniciram, kao i pukotine kroz koje mogu da se provučem. Sužavanje mi daje laser kojim prodirem u motive, uzroke, mehanizme, uslovljenosti i obrasce druge osobe. I pošto se uvek pitam šta to znači za mene, vidim i svoje obrasce i mehanizme, vidim sebe u ogledalu koje za mene predstavlja osoba na koju usmeravam punu pažnju. I to je deo suštinskog zadatka ljubavi, to međusobno prepoznavanje služi ličnoj evoluciji, isceljivanju, pronalaženju i osvetljavanju svojih mrakova i slepih tačaka.

Pročitajte i ovo: I, kako ljubav?

Produbljivanje kao svojstvo ljubavi

Koliko je svojstvo ljubavi, pažnja (sužavanje) je i alat produbljivanja. Dole, do dna. A kad napipam dno, kad osetim kraj, kad udarim u zid, prođem i izađem sa druge strane.

Sa druge strane dubine, nalazi se površina, ja sam dole, a površina je gore, ali to je više kao prevrtanje čarape na lice i naličje odjednom.  Moja površina, površina svakodnevnog života, površina odnosa koji se grade, ruše, razaraju, koji niču i donekle rastu spontano, a zatim opet moraju da se grade, sa nadom da ću ovaj put bolje razumeti temelje, pošto sam ih gledala odozdo, iz nemoguće perspektive.

Kad uz pomoć pažnje, empatije, prepoznavanja u ogledalu, uđem tako duboko, da prođem skroz i izađem sa druge strane, mogu da nastavim da idem dalje, ili mogu da se okrenem i pogledam kroz šta sam prošla. Zapravo, mogu i jedno i drugo, ali uvek se prvo okrenem. Produbljivanje je proces koji zahteva vreme. Za to vreme samo posmatram. Posmatram osećanja koja skaču, kovitlaju, preplavljuju, bodu, sluđuju. Ne radim ništa i posmatram misli o tome šta bih sve htela i mogla da uradim. Kad sam se dovoljno naposmatrala, onda nastavim dalje, a to dalje je zapravo povratak na površinu. Kao prsten čija se unutrašnja i spoljašnja ivica sreću i natavljaju da teku zajedno, bivajući i jedno i drugo, zbunjujući oči i um.

Ostajanje na površini

Evo nas. Na površini vladaju drugačiji zakoni. Linearnog vremena, društvenih očekivanja, uzroka i posledice, ograničenog i utvređenog broja dimenzija. Na površini, dva i dva su četiri i to je sva matematika koja je tu potrebna. Nikad nisam volela matematiku. A ni površinu. Tu je dosadno. Tu je ego, a on je dosadan. Tu je poravnanje, ja tebi – ti meni, a to je kalkulacija (opet neka vrsta matematike). Tu su granice – ovo je moje, a ono je tvoje i dovde možeš da priđeš, a odavde možeš da probaš, ali rizikuješ sukob i gore od toga. Ko gazi granice, biva pregažen galopom svakodnevice. Ljubav je taj konj. I taj konjanik, isto. Mrzim granice. Stvarno imam problem sa njima, ograničavajuće su. Glupe su. Šta će mi granice. Duša ne zna za granice i nisu joj potrebne. Ljubav…pa, ljubav sve uključuje, a to znači i površinu, i ego i granice. To znači gradilište. Dosadan posao ljubavi zove se odnos, a on ne nastaje spontano, on se postavlja, osmišljava, gradi. Ko neće da gradi odnose, ide u dubinu i širinu, prolazi sa druge strane i – ne želi da se vrati i pokuša ponovo. Ja još uvek verujem da će mi uspeti. Predajem se ljubavi, prihvatam granice, postavljam granice, čuvam granice. Bože, dosadno li je! Ali, ostajanje na površini omogućava ukorenjivanje, povezivanje sa dubinom, sa izvorima koji me hrane i ispunjavaju.

Povezanost – gradivno svojstvo ljubavi

Ali, ljubav ima i gradivno svojstvo koje nije dosadno, koje je čudesno, iako obuhvata i granice i sve ostalo. Povezanost – i to ne samo ona koju osećam u susretu sa srodnom dušom, nego i ona koju osećam sa samom sobom, sa svojim slojevima i energijama, sa mnogim aspektima (čuj, mnogim, garant ih nema više od pet) ličnosti, bića, iskustva, zemaljskog i onostranog (eto, pet). Povezanost kao svojstvo ljubavi međutim, prožima sve što postoji, sve što nosi trunčicu energije, iskru života, zametak postojanja. Povezanost je najvažnija na svetu doseže, budi i pokreće sve energije u rasponu koji svest može da dosegne pordubljivanjem i proširivanjem. Povezanost je ona koja omogućava da sve duboko i široko, uz svu pažnju, bude preslikano, preneseno, postavljeno i odigrano na površini.

To je ono što znam. Svako svojstvo ljubavi usvojila sam na teži način, samo što teži način uopšte nije težak, ali to je priča o relativnosti težine i težini lakoće. Izašla sam sa druge strane i vratila se na površinu, ukorenjujem se i dosađujem i izmišljam svašta da bih se zabavila. Toliko često uopšte nisam dobra u praktikovanju stvari koje sam naučila, za koje sam se uverila da su istinite, koje su mi dragocene. Širim i idem u dubinu, kad treba da suzim i ostanem na površini. I sudaram se sa ljudima koji rade suprotno. Ludim od granica i ego nivoa odnosa. Zašto ne možemo prosto da razmenjujemo energiju i dodirujemo se dušama? Zašto je sve jednostavno tako teško razumeti i komplikovano primeniti? Zar nam nije dovoljno što nas ograničavaju naša ovozemaljska tela, koja imaju ograničen rok trajanja? Zašto pristajemo na mentalna, emotivna, energetska ograničenja? Pa, imam o čemu da razmišljam, nije mi baš toliko dosadno na površini.

Pročitajte i ovo: Prva velika ljubav te formira – ili deformiše

Naslovna fotografija: unsplash.com

Aleksina Đorđević, stara duša, tragač za istinom, nosilac svetlosti, učenik i učitelj, večiti početnik. Piše ono što živi, uvek u nastojanju da razume sebe, svet, Univerzum, uvek zatečena načinima na koje razumevanje dolazi.