Kolumna 35+: 48 sati svadba

Imam upalu grla, ne javljam se nikome na telefon jer doslovno ne mogu da govorim, u susednoj sobi spava slinavo dete kome smo tri dana spuštali temperaturu od 40 stepeni, stan izgleda kao da je dvadesetoro ljudi trčeći upravo napustilo žurku jer je na istu upala racija, i na sve to – pokvarila nam se mašina za sudove. Sigurna sam da je ovakav scenario veoma dobro poznat svima koji gaje sitnu decu vrtićkog uzrasta, stoga divljenje koje osećam prema svim sapatnicima roditeljima ne prestaje da raste.

Koristim svojih sat vremena koje je omogućio dečački san i, potpuno ignorišući nered, otvaram kompjuter ne bih li napisala koji tekst, paralelno birajući podkaste koje bih mogla da slušam dok kasnije budem prala sudove. Izbor pada na Tampon zonu Ive Parađanin i epizodu u kojoj je ugostila Anu Mihajlovski, voditeljku koje se sećam kao prvog zaštitnog lica licenciranog rijalitija 48 sati svadba. U bizarnom konceptu nalik na onaj iz emisije, našla sam se i sama prethodne nedelje. 

Sve sam očekivala od ovog vrtoglavog oktobra jer sve je pošlo strmoglavce za ptice i cveće, ali venčanje nisam, pogotovo ne svoje. Međutim, ispostavilo se da hvatanje u koštac sa birokratijom čoveka (i ženu) može naterati na povlačenje neplaniranih poteza u životu. Ukratko: pri svođenju određenih računa i planiranju akcija koje se moraju dogoditi u narednih nekoliko meseci, moj nevenčani suprug i ja smo sračunali da bi nas izbacivanje tog “nevenčani” iz date sintagme koštalo daleko manje nego angažovanje notara, obavezno po zakonu u našem slučaju. Imali smo određeni rok za dovršavanje nekih stvari, tako da smo, u trenutku kada nam je sinula ta briljantna ideja o venčanju, imali otprilike četiri dana za njegovu realizaciju. Bilo je dovoljno da pozovemo  svoju beogradsku opštinu da bismo shvatili da nećemo uspeti da sprovedemo plan ni u jednoj drugoj opštini u blizini bez zakazivanja bar mesec dana unapred. Onda sam okrenula broj svoje drugarice iz odeljenja iz srednje škole koja radi kao matičarka u malom gradu u kome sam odrasla i rezervisala nam termin za prekosutra. Rezervacija u rekordnom roku uspela je ne zato što smo drugarice, već zato što nisu imali nijedno drugo venčanje zakazano za taj vikend. Rekla mi je: Kaži u koliko sati želite, dolazim kad god da treba i otključavam vrata opštine. Već je bilo bolje nego u rijalitiju.

Nismo javili nikome osim najbližim članovima svojih porodica, da bismo im objasnili kako ćemo tretirati ovaj potez kao puki birokratski čin, poput potpisivanja ugovora za kablovsku, ali i da bismo organizovali čuvanje deteta dok budemo sprovodili u delo ovu gerilsku akciju. 

Pročitajte i ovo: Nepodnošljiva lakoća komplikovanja

Zamolili smo dvoje prijatelja da nam priskoče u pomoć na licu mesta i potpišu se kao svedoci i to je bilo to od planiranja. Nastavili smo da se bavimo važnijim stvarima.

Ako se pitate šta smo čekali do sada, imam nekoliko odgovora. Prvi je da nas je mrzelo. Baš nas je mrzelo. A i taj papir nam nije bio potreban, čak ni kada nam se dete rodilo, iako su nas mnogi upozoravali na pošasti državne administracije i činjenicu da brak i vanbračna zajednica možda po zakonu jesu izjednačeni, ali da to u praksi i nije uvek slučaj, pogotovo kada se u igru upletu i banke.

Da se razumemo, pokušala sam jednom da nam zakažem venčanje na Novom Beogradu, dok sam bila u devetom mesecu trudnoće, ali sam umesto termina dobila samo tugaljiv pogled matičara i objašnjenje da ne mogu da zakažem danas za sutra, kao i informaciju da novobeogradska opština venčanja organizuje samo vikendom. Porodila sam se nekoliko dana kasnije.

Drugi odgovor je da nismo znali šta bismo sa gostima. Naša najuža familija broji sto članova, a o prijateljima i da ne govorimo. Opcija je bila ili svi (dakle, iznajmiti ne salu, nego stambeni kompleks, pa još izmiriti kulturno-umetničke preferencije među tim ljudima, (čitaj: ne mo gu će) ili niko. Odabrali smo ovo drugo na kraju, evidentno.

Treći odgovor je da mi zapravo nikada zaista i nismo želeli svadbu. Na klasičnu svadbu niko ne bi mogao ni puškom da me natera, pogotovo ne sada, u godini bez tate. Ne sećam se ni da sam u bilo kom delu svog detinjstva maštala o svadbi bilo koje vrste, naprotiv, sva veselja tog tipa užasno su me smarala i zamarala, možda zbog toga što ne volim pečenje, a ni da igram pred familijom. 

Sam dan našeg venčanja bez svadbe bio je jako lep, vreme idealno za vikend-putovanje, trenč mantil i naočare za sunce. Obukli smo something borrowed, something blue, ostavili dete kod babe, otključali opštinu, ispotpisivali se i to je bilo to. Prezime nisam menjala jer ne vidim svrhu tog čina nakon trideset i šest godina, a i ono je deo mog identiteta koji volim i ne želim da ga se odričem samo zato što “tako treba”. Treba samo ono što se dogovoriš sa osobom koju voliš, a mi smo se sasvim fino izdogovarali sa svim u vezi, pa i sa ručkom kojim smo zaključili akciju.

Dakle, ljubav ista, podaci u dokumentima isti, dete isto, čak i svađe iste, samo imamo jedan dokument više u porodičnoj fascikli. 

A da, mi vs. notari – 1:0.

Pročitajte i ovo: Kolumna 35+: O predubeđenjima

Naslovna fotografija: WANNABE Media

Milica Mitić je diplomirala holandski jezik i književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu, a na Univerzitetu umetnosti završila je master studije iz kulturne politike i menadžmenta u kulturi. Bavi se tekstovima, muzikom i fotografijom. Ne zna da vozi, ali veoma dobro vesla. Voli da nosi muške košulje. Kad je bila mala mislila je da su vrapci deca golubova.