Zašto je vaš unutrašnji kritičar glasniji od vašeg unutrašnjeg navijača - i kako to da preokrenete

Unutrašnji navijač može vikati iz petnih žila, ali glas unutrašnjeg kritičara je prodoran, čak i kada je vrlo tih. Možda pokušavate da ga ignorišete i čini vam se da uspevate u tome, ali, to nije prava taktika.

Kada je vaš unutrašnji kritičar dosadan i naizgled uvek prisutan, gotovo je nemoguće čuti unutrašnjeg navijača. Ne želite da vodite negativan unutrašnji dijalog i da se obraćate sebi suviše strogo. Želite da date prostora svom unutrašnjem navijaču, da pokažete sebi malo više saosećanja i samilosti. Ali, uprkos vašim najboljim naporima, glas unutrašnjeg kritičara uvek nadjačava.

Mozak je programiran da daje prioritet otkrivanju pretnje u odnosu na pozitivno pojačanje, dajući unutrašnjem kritičaru direktnu liniju do amigdale. Ne postoji takva prečica za unutrašnjeg navijača, zato je on uvek nadglasan. Ali, to je nešto sa čim možete raditi. Označavanje kritičkih misli (prepoznavanje unutrašnjeg kritičara) stvara distancu, dok vođenje beležnice pobeda daje vašem mozgu uravnotežene podatke za rad.

Zašto glas unutrašnjeg kritičara uvek nadjačava navijača

Najjednostavniji razlog je što je mozak utreniran da se ponaša na ovaj način. Programirani smo da izbegavamo pretnje. Nervni sistem je evoluirao u pravcu otkrivanja pretnji, a ne u pravcu primećivanja nagrade. Istorijski, propuštanje pretnje može imati fatalne posledice, dok je propuštanje komplimenta bezopasno.  Drugim rečima, unutrašnji kritičar je duboko ukorenjen svojom direktnom vezom sa amigdalom - starijim, primitivnijim delom mozga.

Ovu vezu dodatno hrani roditeljska kritika u detinjstvu. Svaki put kada osetite da radite nešto pogrešno, njihovi glasovi, kodirani kao pretnja, bude osećaj bolnih emocija iz detinjstva.

Pošto navijač nema direktan primarni put do mozga, nije učitan u njegov program i zapravo vas ne štiti ni od čega, teško se može takmičiti sa samokritikom.

Takođe, sistem pretnji nije mnogo napredovao od zore ljudskih dana. To znači da ono što bi danas mogla biti mala i neugrožavajuća greška, naš „stari“ mozak vrednuje kao nešto što ugrožava život.

Ako vam sve ovo zvuči poznato, možete da odahnete – niste sami u tome i sve je u redu sa vama. Iako uobičajena, samokritika ipak nije odraz onoga što jesmo. I postoje jednostavni načini da utišate glas unutrašnjeg kritičara u svojoj glavi. I da okrenete reflektore ka navijaču.

Dopašće vam se i: Koraci ka većoj rezilijentnosti uz yin i yang samosaosećanja

Kako utišati glas svog unutrašnjeg kritičara

Primetite i osporite misao

Iako može delovati kontraintuitivno obraćati pažnju na negativne misli, to je zapravo najbolja stvar koju možete učiniti da ih smirite. Primetite svoju samokritičnu misao i odmah je zapišite. Zatim se zapitajte koji dokazi je potkrepljuju. Takođe, sakupite i dokaze protiv nje, kako biste bili spremni da je osporite kada dođe vreme.

Vaš mozak potcenjuje vaše pobede, osim ako se tome svesno i namerno ne suprotstavite. To je pristrasnost negativnosti, sa kojom treba da računate. Zato je korisno da vodite beleške o trenucima kada ste se dobro nosili sa nečim, ili kada ste bili usklađeni sa svojim vrednostima i ponosni na sebe. Ne da biste dokazali da ste dovoljno dobri, već samo da biste svom mozgu dali uravnotežene podatke za rad.

Utišajte glas unutrašnjeg kritičara smirivanjem nervnog sistema

Kada se kritičar javi, to obično znači da ste u stanju borbe ili bekstva, što može otežati rasuđivanje. Da biste zaustavili ovaj ciklus, potrebno je da umirite nervni sistem. Probajte tehnike disanja, kao što je box breathing, gde je izdah dvostruko duži od udisaja. Ili jednostavno zatvorite oči i dišite duboko i usredsredite se na svaki udah i izdah.

Davanje sebi prostora za pauzu, može vas dovoljno izbaciti iz režima pretnje i omogućiti vam da regulišete svoj nervni sistem. Kada se opustite, zapitate se šta osećate u tom trenutku. Fokusiranje na emociju zaobilazi unutrašnjeg kritičara i fokusira se na ono od čega je kritičar pokušavao da vas zaštiti. Možda još uvek ne možete da stignete tamo. Ali samo imenovanje osećanja korisno je u zaustavljanju silazne spirale unutrašnjeg kritičara.

Imenujte glas unutrašnjeg kritičara

Ovde se misli bukvalno – dajte mu ime! Ime je identitet, a to znači da je unutrašnji kritičar neko različit od vas. Na taj način odvajate glas kritičara od svojih sopstvenih misli. I kada se pojavi, označite ga – to govori vaš kritičar (navedite njegovo ime). Budite kreativni u imenovanju kritičara – to stvara distancu između vas i kritičkih misli. Istraživanja pokazuju da imenovanje kritičara takođe smanjuje njegov emocionalni uticaj.

Vežbajte samosaosećanje

Kada izazivate unutrašnjeg kritičara, pokušajte da sebi pružite istu milost koju biste pružili voljenoj osobi. Ljudi su obično mnogo ljubazniji prema prijateljima nego prema sebi – kada uhvatite samokritičku misao, zapitajte se da li biste to rekli svom najboljem prijatelju. Ako ne biste preoblikujte tu rečenicu u ono što biste kazali prijatelju.

Glas unutrašnjeg kritičara je deo drevnog sistema preživljavanja, ali ono što vam govori, nije uvek neosporna istina. Ne možete ga sasvim isključiti, ali možete pojačati glas unutrašnjeg navijača i održati ravnotežu u odnosu prema sebi.

Dopašće vam se i: Vežba koja menja odnos sa našim unutrašnjim kritičarem

EasyLife redakcija

Foto: Lummi/West Kast