Depresija kao najbolja zabava (duhoklonuće stop)

Patnja svih vrsta mi je vrlo bliska, celog života me boli srce i duša me boli, a i neki drugi delovi tela na D kao i na neka druga slova. Pogađate, pogađa me duhoklonuće.

Ali ovih dana me izuzetno boli mozak, iako je utvrđeno da mozak nema receptore za bol, ali zato prima sve signale bola iz drugih delova tela. Ne znam za vaš, ali moj mozak prima i vantelesne bolne signale, tako da je moja patnja često alternativna i višedimenzionalna, ali najviše volim kad je urnebesna.

Šta, vama vaša patnja nikad nije smešna? Možda suviše ozbiljno shvatate patnju. Ne znam zašto (znam, zezam vas) kažem patnja, a mislim na ego. Nego, neću sad da zalazim u ozbiljne dijagnoze, kad su neozbiljne toliko zabavne.

Osećam izvesno duhoistegnuće i ne znam kome da se obratim. Nekom duhonameštaču, verovatno. Sad, ko su lingvistički kvalifikovani duhonameštatelji, nemam pojma. Ali ako mi psihijatar konstatuje depresiju i napiše nalaz „duhoklonuće“ tačno ću da duhouvenem načisto. Možda sa nekim da popričam o beztebnosti i beznemožu, jer ne mogu više da zasutravam ovaj neizdrž. Inače, neizdrž je legitimna neformalna srpska reč, takoreći, sleng i jedina razumljiva u ovoj rečenici.

Razmišljala sam o tome da upotrebim sve nove „reči“ sa spiska srpskog novogovora (nije da se ugledamo, nego, brate, šijemo braću Hrvate), ali se bojim da mi mozak ne crkne od smeha.

Što bi rek’o Đuza „Što ja volim pozorište – ali ne u svojoj kući“. Ako poznajete ovu referencu (smernicu, implikaciju, asocijaciju, naznaku), dobrodošli u pionirski klub 50 plus.

Obožavam humor apsurda, ali kad živiš u njemu, nije baš toliko komedija, više je horor. Gotovo duhoklonuće.

Da pokušam na novosrpskom:

Srceljubim smehotres suprotstvija, ali kad životujem u njemu, nije baš toliko smehodija, više je stradija. Lep’tiboljubim, što ovo zvuči gospocki. Čista pokondiracija.

A ako vam je poznat termin „pokondirena tikva“, onda… uh, onda znate koliko je u ovoj zemlji satira zapravo tragedija. Sve dok su Nušić, Domanović i Sterija aktuelni, kao da su juče pisali svoja sočinenija i zamešateljstva, tragedija je aktuelno političko i ekonomsko, a patnja i duhoklonuće duhovno, emocionalno i psihološko stanje naroda.

Jedino je evolucija jezika do sada pokazivala neki napredak. Ali evolutivna ograničenja su evidentna, a možda i svaka evolucija mora da doživi degradaciju, možda kao razvojnu fazu. Tako se ja tešim, ne znam za vas.

Šešir: P…S…Fashion, Kaput: Benetton, Šal: privatno vlasništvo

Pročitajte i ovo: Srednje godine – vreme sve čudnije i čudnije

Ako je degradacija nastupila, svi smo odgovorni. Naročito mi roditelji, čija su deca dorasla do neke svesti i samostalnosti, uz napabirčenu opštu pismenost i kulturu, koju nikako nisu mogla steći u školi, već isključivo u kući, od nas, roditelja.

Moja deca koriste engleski sleng, verovatno kao i vaša i lako prihvataju brojne engleske reči, koje su potpuno zamenile srpske – a neke su i neprevodive. Majndfulnes, majndset, velnes, mod, gaslajting, gousting… Ne radi se o tome što smo mi bumeri totalno zastareli, koliko god da smo apgrejdovani, naša deca prosto ne govore književnim srpskim jezikom, a ni knjige im nisu jača strana. Ako je izmišljanje „našica“ trebalo da potisne i zameni tuđice, poenta je promašena. Ko će se služiti tim novim, najblaže rečeno, nategnutim pojmovima? Da li će ući u čitanke? I dokle će deca da vucaraju čitanke i ostale knjižurine u školskim rančevima teškim po 25 kila? Tablet u ruke i gotovo. Udžbenici u PDF-u. Možda bi bilo korisno uvesti i pancirne prsluke.

Znam. Gorka patnja, crni humor, tragedija apsurda, neprebol. Strmoglavi pad od praskozorja u duhoklonuće, sa tendencijom kolektivnog probijanja dna ka totalnom duhoutrnuću.

Psiholozi se ne uglavnom ne slažu sa prevođenjem dijagnoze na novosrpski, jer smatraju da umanjuje težinu simptoma depresije. Jer depresija jeste dijagnoza mentalnog stanja i ima razne podele prema različitim parametrima (endogena, psihotična, melanholična, katatona, atipična, postporođajna,hronična, reaktivna…), različite simptome i često ide uz anksioznost. Psihotično duhoklonuće, ili egzogeno (reaktivno) duhoklonuće – nekako ne zvuči dobro. Mislim, depresija inače ne zvuči dobro, a to je drugi deo sumanutosti izbora za najlepšu srpsku reč.

Kako, pobogu, zaboga i aman-zaman, duhoklonuće može biti lepa reč?! Zar patnja nije mnogo „lepša“? Ili tuga? Ili bol? Kakve divne, poetične reči, za koje ipak niko normalan ne bi rekao da su lepe i niko ih ne bi uvrstio u izbor za najlepšu reč, jer se odnose na stanja koja su daleko od svake percepcije lepog. Ne moramo ići dalje od upoređivanja sa praskozorjem, koje je bilo najlepša reč prošle godine – kako se osećate kad razmišljate o praskozorju, kakvu sliku imate u glavi, kakve emocije u grudima? A kako se osećate kad pomislite i zamislite duhoklonuće?

Praskozorje vidim kao prve rumene zrake sunca koji prosijavaju na horizontu, kao da je neko otvorio kovčeg sa blagom, s one strane duge, a duhoklonuće kao neko sivilo u kome sva vitalnost, radost i životnost venu i usahnjuju, pretvarajući se u prah i pepeo. Praskozorje je slika nade i stvaranja, a duhoklonuće slika beznađa i razaranja. Kakvi to umovi percepiraju lepotu klonulosti duha?

Moj veltšmerc je svakog dana sve dublji, moja mentalna patnja uredno integrisana u moje shvatanje života. A opet je ovo duhoklonuće ozbiljno uzburkalo moj smisao za životne paradokse. Usred majndfulnesa i pozitivnog majndseta, imamo normalizaciju silovanja mozga na svim nivoima, protiv koje se borimo jedino humorom. To sigurno nije dovoljno, ali održava vitalnost duha.

Pročitajte i ovo: Istraživanje ljudskosti – šta znači biti ljudsko biće i zašto je to jedinstveno iskustvo

Naslovna fotografija: WANNABE Media

Aleksina Đorđević, stara duša, tragač za istinom, nosilac svetlosti, učenik i učitelj, večiti početnik. Piše ono što živi, uvek u nastojanju da razume sebe, svet, Univerzum, uvek zatečena načinima na koje razumevanje dolazi.