Kako da bolje slušate

Osećaj razumevanja je osnova emocionalne intimnosti koju zahtevaju svi odnosi – partnerski, odnosi sa decom, prijateljstva, pa čak i poslovni odnosi, mogu da izdrže veliki pritisak i prevaziđu sve krize, ako svaki učesnik u interakciji oseća da je druga osoba uložila trud u razumevanje njihove tačke gledišta. Svakome je potrebno da oseća da ga neko razume i svako je u stanju da to razumevanje dostigne tako što će se sam potruditi da bolje razume druge. Svako razumevanje započinje slušanjem – aktivnim slušanjem, bez osuđivanja i zaključivanja. 

U našim najvažnijim vezama i odnosima slušanje je obično teško iz dva razloga – mislimo da znamo šta će druga osoba reći, pa samouvereno (i pogrešno) popunjavamo praznine, ili ne želimo da čujemo ono što ima da kaže i onda prestajemo da slušamo smišljajući kako da se odbranimo i objasnimo toj osobi zašto greši i u čemu nas ne razume. U prvom slučaju, druga osoba shvata da mi već imamo svoje formirano mišljenje i da nismo otvoreni da čujemo ono što zaista govori, da imamo predubeđenja i predrasude i da samo želimo da potvrdimo slaganje, da glatko pređemo preko onoga što stvara nesporazume, umesto da se ozbiljno upustimo u shvatanje i rešavanje nesporazuma. U drugom slučaju, umesto slušanja, razumevanja i uviđanja, nastaje sukob, a vrlo verovatno i svađa.

Poricanje nečijeg iskustva (osećanja, mišljenja), naprosto ne funkcioniše, ali efikasno ljuti i izaziva drugu osobu. I onda imate dve osobe u odbrambeno-napadačkom stavu, od kojih svaka može besno i očajno da uzvikuje „ti me ne razumeš“ i „uopšte ne slušaš šta ti govorim“ i „nisam to hteo da kažem“ i „sve pogrešno shvataš“ i tako dok ne promuknete. Druga osoba vas neće bolje čuti ako vičete, niti će vas bolje razumeti, ako ponavljate i produbljujete objašnjenja. Ona će vas čuti samo ako sluša. Dakle, ako nekog u startu slušate, on nema potrebe da viče. Ako se ne branite i ne pokušavate da umanjite i obezvredite osećanja i rezonovanje druge osobe, ona neće morati da promukne optužujući vas za nerazumevanje i neslušanje. 

Neslušanje je oblik emocionalne škrtosti – nedavanja pažnje – koje će narušiti same temelje svakog odnosa i veze. 

Ponekad drugi pokušavaju da nas upozore na problem jednostavnim rečima – prosto nam kažu šta im smeta, ili šta ih brine, ili kako se osećaju, ali mi to propuštamo da čujemo (primimo k znanju, shvatimo ozbiljno), jer slušamo sebe, a u našoj glavi to nije ništa važno i vredno pažnje. Ali, problem eskalira i dolazi do situacije u kojoj partner saopštava da mu je potrebna pauza, prijatelj počinje da nas izbegava, dete prestaje da nam se poverava. Šokirani smo! Kako je došlo dotle? Čime smo to zaslužili? Voljene osobe (partner, prijatelj, dete) postaju sebični nezahvalnici, koji su nas duboko povredili. I opet, nastavljamo da slušamo sebe, svoje jadikovke, svoju povređenost, svoju nevericu. Naša osećanja i stanja su realna i zaslužuju pažnju, jer su naša. A mi sami nismo tako tretirali osećanja i stanja druge osobe, koja nas je na vreme upozorila. Odgovornost je naša, ali mi ne želimo da je prihvatimo, dok ne dođe dotle da se bolno slomimo, suočeni sa posledicama svoje nepažnje i zapitamo se šta smo to učinili, odnosno, šta nismo, i šta je ono što bismo mogli da učinimo. 

Da biste ste se senzibilisali na osećanja i stanja druge osobe, da biste pažljivije slušali i bolje razumeli, da biste razvili empatiju i povećali svoje šanse da osetite da i vas druga osoba razume, sledite ove jednostavne savete: 

Sledite sveto pravilo „prvo nastojte da razumete, a zatim da budete shvaćeni“

Zamislite kako stojite rame uz rame sa svojim partnerom (prijateljem, detetom) i pokušavate da vidite ono što on vidi. Razumevanje nije isto što i slaganje ili „polaganje oružja“ – to je stavljanje u poziciju druge osobe, uživljavanje u njenu perspektivu, njene motive, njena osećanja, zaključke, reakcije. Ima vremena za vašu stranu priče i vašu perspektivu, zato ne insistirajte na svojoj tački gledišta, već nastojte da shvatite i iskusite tačku gledišta druge osobe. Na taj način ćete shvatiti da ono što vama deluje nevažno, ili glupo, ili dramatično, drugoj osobi izgleda realno, zabrinjavajuće, preplavljujuće – ono što je vama nevažno, možda i smešno, ili vas samo nervira, za drugu osobu može biti zastrašujuće, poražavajuće, zbunjujuće. Kada to shvatite, moći ćete da joj približite svoju perspektivu – kada drugoj osobi pokažete da ste je razumeli i opišete joj kako ste shvatili da vidi i doživljava stvari, tada možete opisati svoju perspektivu (i očekivati da budete shvaćeni). Najčešće se to neće desiti u toku jednog razgovora. 

Postavljajte dobra pitanja 

Ako partner (prijatelj, dete) stalno ponavlja istu stvar, to radi zato što misli da ga ne razumete. Ponavljanje vam neće bolje razjasniti ono što ne razumete, ali vam jasno pokazuje da – ne razumete. Zato počnite sa pitanjima tipa „kako si ti to doživeo“, ili „reci mi više o tome“ i slušajte. Kada pomislite da ste shvatili, recite „ja to shvatam ovako… da li dobro shvatam?“ Dobra pitanja i zadržavanje na iskustvu druge osobe sve dok zaista ne shvatite o čemu tačno govori, pomoći će da se uskladite i osetite povezanost. A sa te tačke, slušanje postaje razmena, postaje obostrano. Dakle, nemojte pretpostavljati da znate kako se druga osoba osećala i kako je doživela određenu situaciju, nego postavljajte pitanja, pokažite da želite da čujete sve što ima da vam kaže, da želite da razumete, da joj dajete pažnju i shvatate je ozbiljno. 

Praćenje 

Posle teškog ili bolnog razgovora možete pomisliti „hvala bogu da smo sa tim završili“ smatrajući da ste zatvorili temu i osećajući se dobro što ste sve uradili kako treba, što ste dobro slušali i imali strpljenja i bili pažljivi. I sada se nadate da više nikada nećete morati da pričate o toj neprijatnoj temi. Ali, to ne radi tako. Svaka kritična tema zahteva niz razgovora, a ne samo jedan veliki. Donošenje važnih odluka, oporavak od izdaje bilo koje vrste, suočavanje sa nerešenim razlikama – to su maratonski razgovori, a ne trke na sto metara. Zahtevaju izdržljivost. Zato nastavite da pratite kako se druga osoba oseća – komentarišite, postavljajte pitanja, budite prisutni i poklanjajte pažnju i dalje, to je način da pokažete drugoj osboi da ste posvećeni dubljem razumevanju. 

Ako želite uspešan odnos, tražite načine da bolje razumete tačku gledišta, poziciju, perspektivu druge osobe. Slušanje je samo obraćanje pažnje. A pažnja je najređi i najčistiji oblik velikodušnosti. 

Naslovna fotografija: unsplash.com

Brankica Milošević veruje da je dete u nama najvažnija osoba na svetu, koja zaslužuje svu onu ljubav koju rasipamo okolo. Sve je zanima, o svemu ima mišljenje i ne okleva da ga promeni.