Klimakterični dnevnik: Moj vrabac i ja čekamo proleće

Sedim i gledam u zid. Da li da ustanem ili se vratim u krevet? Ne znam. Uhvatio me neki umor, želim samo da spavam, pojma nemam zašto. Nekako sam slaba, lelujava, nemam snage i elana ni za šta. Započeti tekst na ekranu stoji već danima, rečenice samo pišem i brišem, a onda buljim u prazno. Mrzi me da radim po kući, da idem u kupovinu, mrzi me i da šetam. Danima se samo nešto teram, a to me onda dodatno umara i krug se zatvara.

Ležem na krevet i počinjem da dišem duboko. Iz stomaka, tako predlažu. Polako, do pet uzdah, brojim do šest izdah. Stomak treperi, pun je nemira. Kao balon želea koji neprekidno drhturi. Ne obraćaj pažnju, diši, šapućem sebi. Pokušavam da slobodno pustim misli da teku, savijaju se i prolaze, želim nešto da uhvatim. Ne hvatam ništa, a žele u stomaku luduje do mučnine. Šta je to sa mnom? Da nisam bolesna? Naravno, to je najlakše, odmah sebe plašim bolestima, a mislim da sam samo malo melanholična i tugaljiva. Zašto sam takva? 

Možda je od ovog promenljivog vremena, možda je pun mesec, ko zna gde mi je Saturn… Lupam gluposti, ali u sebe nekako ne smem da pogledam. Mnogo toga se dogodilo. Nedostaju mi strašno Ljiška i Miško. Osećam ogromnu rupu baš tu u tom stomaku koji drhturi. I u grudima. Može li neko da ih zameni? Ne verujem, ali nikome ni šansu ne dajem. Nedostaju mi ljudi, kontakti, a opet kao da se uporno sklanjam od njih. Želja i mrzovolja se prepliću. Ponekad se nateram da izađem, ali mrzovolja je zarazna, globalna i jedina mi uteha bude što u grozi nisam sama. Ali, slaba je to uteha, uglavnom me na kraju stuži. Nema više veselih ljudi. Nisam ni ja, ali tuđe neraspoloženje mi je sada veoma teško. Ne mogu da primam ništa negativno, ne mogu ni sebe da podnesem. Kao da smo svi usisani u kovitlac straha i haosa. I tako pometeni, mi i spas tražimo različito, no uglavnom gledajući druge, lepše živote. Neko putuje bez prekida, tražeći mir u drugim pejzažima, neko sedi u kući i gleda serije, neko vežba bez prekida ili živi u svetu knjiga. Ali, kad se noć spusti, nemir je tu, jednak kod svih. 

Ako je ovo bio društveni eksperiment, uspeo im je, uzdrmali su nas iz temelja. Strah, ne možda preterujem, ipak je neka strepnja, uselila se u domove naših bića i ne odlazi. Doduše, ni grozne informacije se ne smiruju. Količina nevolje koja se prospe na nas samo u jednim vestima, dovoljna je da udavi čoveka, a mi se i dalje borimo. Videti nekog, a ne pričati o politici, gotovo je nemoguće. Svi smo u istom, slušam nemir koji bruji među mojim prijateljima i pitam se kako dalje sa tim. 

Eto, opet bežim, lakše mi je da se bavim društvenim nego ličnim problemima. A pitanje je jasno: odakle ovakav gubitak životne energije? Da li su me prethodne godine straha i gubitaka toliko poljuljale, iako mi se činilo da sam se dobro držim? Kako se osećam? Nemam pojma, dišem dublje, još dublje, ali ništa. Vrti mi se u glavi od ovog disanja i ležanja. 

Skačem na noge, odlazim do mog prozora i palim cigaretu. Ni ona mi ne prija, osećam kako mi muti misli. Uporno vučem brze dimove, željna da pobedim, da mi ne oduzmu taj moj sveti ritual. Da, to je ta moja glupost, ja stalno vodim ratove sa sobom. Nikako se sebi ne dopadam, ili sam suviše lenja, ili neodgovorna, ili previše odgovorna, zahtevna, zabrinuta. Svašta bih mogla, a ništa ne radim. A, možda bih samo trebala da pustim sebe na miru. No, prekoran glasić odmah izroni sa zadatim tekstom: ali život je jedan, život je radost. Jeste i biće opet, ali trenutno je težak. Nenormalno je to što mučim sebe i teram u smeh. 

Ne znam kako da se opravim, kako da se pustim. Uplašena sam sopstvenih osećanja, uplašena tišine. A, opet želim tišinu. Želim i buku. Sve je izmešano, kao košmar. Kako biti u ovome, a ostati zdrav? Nedostaju mi Miško i Ljiška. Želim društvo u kome ne moram da objašnjavam ništa, u kom se ne osećam kao čudak koji mora da se pravda. Želim da ćutim i da me čuju. I zagrle. Suze. Neka ih.

Možda je došlo vreme da pokušam sama da se utešim. Nekada su naši stari zimi ulazili u osamu, ćutnju, ponovo se spajajući sa sobom, sa svojim mračnim delovima koji imaju jednaka prava da postoje kao i veseli. Da li su stvarno te naše tmuše toliko prognane iz sveta radosti, putovanja i glamura, da ih guramo duboko ne dajući im prostora da izađu? A deo nas su, nema brisanja. Ako znam da je život satkan od sreće i tuge, zašto bežim, zašto se toliko plašim težine? To su moja osećanja, nema tu neke aždaje. Ne znam, a nemam s kim ni da pričam o tome (naravno, osim sa psihoterapeutom), ne želim da sam socijalno neadekvatan čudak. Davno sam naučena: kad si tužan, ljut i besan, sakri to od sveta, jer spoljna slika je najvažnija. Uspeli su da nas razdvoje, osame. Gde se izgubilo poverenje u ljude? Nedostaju mi Ljiška i Miško.

Odjednom tik ispred mene, na prozor slete vrabac. Potpuno mokar, drhti od ledene kiše i vetra. Njegove okrugle crne oči me skeniraju, prate svaki moj mig. Ne dišem. Ne želim da ga uplašim i oteram. Mi smo isti, i ja sam mokra, pokisla, dok mi hladna jeza klizi niz kičmu. 

Gledam ga i shvatam da je on smiren. Ne vidim mu strah, a nema dom i ne zna šta donosi novi dan. Ali zna, da uvek posle zime, grane sunce. I lakše mi je. Nisam sama. 

Moj vrabac i ja čekamo proleće. 

Pročitajte i ovo: Klimakterični dnevnik: Iskrena prema sebi

Naslovna fotografija: WANNABE Media

Leposava Vukoičić Jovanović