Kolumna 35+: Da li svemir čuje nemir?

Poznajem mnogo ljudi koji ne mogu da imaju decu. Neki od njih su uporni, pristupaju problemu na različite načine, provode većinu svog vremena u klinikama i bolnicama, na ispitivanjima čiji su rezultati neretko sasvim u redu, a ocena doktora uglavnom “žena je zdrava, muškarac je zdrav, a zašto ne možete da imate decu – to je misterija”. Poznajem i one koji su u tome posle mnogo maltretiranja uspeli, ali i one koji su od svega odustali. 

Neki od njih su mi veoma bliski i dragi i volim da ih zamišljam kao roditelje jer mislim da bi bili sjajni u toj ulozi i volim da zamišljam njihovu decu jer bi to verovatno bili najdivniji mali ljudi na svetu. Ponekad se osećam privilegovano zato što je meni dete došlo kao poklon za rođendan – poželela sam ga i dobila. Međutim, uz tu privilegiju često dolazi i osećanje neprijatnosti i sramote, kao kad te preko reda uvedu u doktorsku ordinaciju. Zato se uvek suzdržavam od priče o svom detetu, iako bih na sav glas vikala koliko je pametan i dobar, ali nikada ne znam koga time mogu da povredim. 

Uglavnom, recept ne postoji, rođenje te bira isto kao i smrt – nezavisno od tvoje dobrote, postignuća, lepote i godina. Kao da nas random pronalaze algoritmi velikog Matriksa. 

Poznajem takođe veliki broj divnih mladih žena koje su single, ali ne zato što tako žele, već naprosto nisu imale sreće. Ista je stvar i sa muškarcima, mogu odmah da se setim bar petorice koji žive sami ili sa svojim roditeljima i nimalo nisu srećni zbog toga. I ne, rešenje nije spojiti te dve grupe i rešiti sve probleme populacione politike odjednom, stvar je dosta kompleksnija. Mnogo toga mora da se poklopi za život u dvoje, ne samo polovi. Znam i najdivnije ljude na svetu koji su gej i nikako ne mogu da nađu prave partnere. Pol, seksualna orijentacija i statistički podaci (toliko i toliko žena na jednog muškarca) ne igraju nikakvu ulogu u tome hoćete li završiti sa pravom osobom ili ne. Dakle, Matriks i nasumičnost ponovo.

Takođe, čini mi se da mnogo mojih prijatelja nije zadovoljno svojim poslom. Zadržavaju se na pozicijama koje im ne odgovaraju u okruženjima koja im ne prijaju, zarad (prividne) egzistencijalne sigurnosti. Neki lutaju od posla do posla, tragajući za nečim što bismo mogli nazvati “najbliže idealnom”, neki su odustali od bilo kakve akcije.

Na kraju, a pogotovo u poslednje vreme, mnogo ljudi iz mog okruženja ne može da reši svoje stambeno pitanje, a u tu grupu spadam i ja. To me čini uzrujanom i dekoncentrisanom. Nemirna sam. 

Čini mi se da ljudi u bezizlaznim ili frustrirajućim situacijama pribegavaju različitim metodama samoobmane i traže odgovore na mestima gde znaju da će čuti samo ono što žele da čuju. Ja sam tako podlegla kultu zvanom manifestacija.

Manifestacija je osvojila srca generacije Z, baš kao što je to učinio i TikTok. Upravo na toj platformi ogroman broj klipova sa heštegom “manifestacija” ima suludi broj pregleda, poneki i preko 5 milijardi. To mi je razumljivo, jer proces je jednostavan i ne zahteva mnogo truda, kao i sve ostalo u šta se ova generacija kune. A kakav je to proces zapravo? Najprostije, to je verovanje u moć pozitivnog mišljenja i da vam ista može doneti baš sve što poželite. Zamisliš, osetiš – dobiješ. Univerzum te čuje, voli te i radi za tebe, samo je potrebno da se sinhronizuješ sa njim. Pronašla sam se u potpunosti u ovoj grani self-help bulšita jer zamišljanje je ono što sam oduvek najbolje znala da radim. 

Ali ja ne bih bila ja ako ne bih oslušnula i šta nauka ima da kaže o mojoj omiljenoj novoj disciplini. Tu dolazimo do još jedne od meni omiljenih stvari, a to je podkast “U raljama osećanja”, psihološkinje Đurđe Timotijević. Đurđa je baš ovih dana bila gošća u jednom drugom podkastu koji se zove “Otvoreni razgovori”, a vodi ga Mia Popić i govorila je o tiraniji toksične poztivnosti. Spomenula je i mog druga Kosmosa. 

“Po meni dostupnim naučnim saznanjima, kosmos je stvarno ravnodušan. Ne reaguje na naše pozitivne afirmacije”, rekla je. Dodala je i da je ta fantazija lepa i da nudi alternativu ideji beznadežnosti. Kabum. To je to. Sve što mi treba je da prestanem da se osećam beznadežno. Sve što svima nama treba je da se ne ugušimo u kršu neostvarenih želja i nezadovoljenih potreba.

Nego, Đurđa, šta ako svemir ipak čuje nemir? Ako tako kaže Bajaga, mora da je istina.

Pročitajte i ovo: Kolumna 35+: Nove godine (u pravi čas za nas)

Naslovna fotografija: unsplash.com

Milica Mitić je diplomirala holandski jezik i književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu, a na Univerzitetu umetnosti završila je master studije iz kulturne politike i menadžmenta u kulturi. Bavi se tekstovima, muzikom i fotografijom. Ne zna da vozi, ali veoma dobro vesla. Voli da nosi muške košulje. Kad je bila mala mislila je da su vrapci deca golubova.