Kolumna 35+: Postoje razni stanovi, ali nijedan nije moj

Postoje razni stanovi. Neki su za život, neki za izdavanje, neki za poslovne prostore, a neki opet za potpunu rekonstrukciju. Spletom okolnosti koje nisu mogle da budu predviđene, prethodnih meseci u tu sam se tematiku potopila, ako ne skroz, onda bar do kragne na košulji. U potrazi za onim koji će biti dom meni i mojoj porodici, obišla sam nemali broj stanova koji svi imaju dve zajedničke karakteristike: na Novom Beogradu su i prodaju se. 

Dogovorili smo se da, ako već ostajemo da živimo u Beogradu, to mora da bude Novi Beograd. Lični razlozi za takav izbor? Prvi dom u koji sam ušla u životu, pravo iz porodilišta, bio je stan u bloku tik pored auto-puta. U toj zgradi sam provela svoje dane studiranja i prvih radnih obaveza, ali sam i upoznala osobu sa kojom ću, kasnije se ispostavilo, deliti život. Moji roditelji venčali su se u Opštini Novi Beograd, a svadbenu proslavu imali u Sava centru. Novi Beograd ima Dunav, ali ima i Savu, možeš da biraš, ravan je i lako svuda stigneš biciklom, a svaki blok je mali grad za sebe, stamen i samodovoljan. Povrh svega toga, NBG je muzej. Odlukom Zavoda za zaštitu spomenika kulture 2021. godine pod institucionalnu zaštitu stavljeno je devet novobeogradskih blokova Centralne zone (21, 22, 23, 24, 25, 26, 28, 29 i 30), ukupne površine 192 hektara, što ih čini površinski najvećom zaštićenom modernističkom celinom u Beogradu, ali i u Srbiji. Takođe, Blok 23 je 2019. uvršten u stalnu postavku Muzeja moderne umetnosti MOMA u Njujorku. 

Naša potraga je počela pre nekoliko meseci, vreme apokalipse na tržištu nekretnina, takoreći – u nedoba. Videli smo poslovni prostor iz devedesetih u funkciji porodičnog stana, dnevnu sobu pored koje grme i vozovi i auto-put, luksuzno renoviran stan koji je ostao bez velike lepe terase da bi se ukralo nekoliko kvadrata za dnevnu sobu, divan stan u kome su sve prostorije ogromne osim kupatila koje izgleda kao da je pravljeno za patuljke, zatim dugačku, ali posve nefunkcionalnu terasu ispred koje staju autobusi. Upoznali smo ljude koji prodaju nekretnine isključivo u švajcarskim francima, ljubitelje teorija zavera, one koji su kivni na sistem i one koji dobro plivaju u njemu. One koji prodaju stan jer moraju, one koji prodaju stan jer su pohlepni, one koji bi ga prodali, al’ u stvari ne bi. One koji su u renoviranje uložili ogroman novac da bi ga prodali za veće pare, a u stvari su ga estetski osakatili najružnijim pločicama na svetu i sad niko neće da ga kupi. 

Pročitajte i ovo: Kolumna 35+: Neuredna, pa šta

Nakon izvesnog vremena, ta potraga postala mi je nešto poput igrice. S obzirom na to da iziskuje mnogo vremena, kalkulisanja i dobre organizacije, a da često izgleda kao da se nikada neće okončati, mogla sam da izaberem dva načina na koje mogu da pristupim ovoj aktivnosti, nazovimo je tako: jedan je da se upucam, a drugi da učinim sebi da mi proces bude zabavan. Na kraju, naš stav prema stvarima je ono što te stvari određuje, zar ne? Dakle, potragu sam pretvorila u igricu: svaki stan dobija poene na osnovu unapred utvrđenih idealnih kriterijuma koji se sastoje iz određenog broja elemenata. Na primer, što je bliži Dunavu ili Brankovom mostu – ima više poena. Dalje, ako je vlasnik lud i evidentno nepodoban za saradnju (a bilo je i takvih), bodovanje ide u minus. Ako se traže samo keš kupci, stan je diskvalifikovan. Onda tu idu spratnost, buka, položaj i kvadratura terase, pogled s prozora (pošto ne volim zavese) i tako dalje. Drugi nivo igrice je, narodski rečeno, cenkanje. Ponudiš manje i nadaš se da ćeš imati sreće, jer kada se na kraju skupe svi troškovi, uključujući i agencijsku proviziju, uvek ispadne više od oglašene cene. Treći nivo igrice tiče se mentalne snage i duhovnosti, a cilj ovog nivoa je ostati pribran (nakon što se preračuna visina rate kredita, kao i period otplate) i održavati nadu, bar na nekom tinjajućem nivou. Ko posustane i preda se očaju, gubi. 

Ne planiram da se predam očaju, iako isti nasilno navire kroz spoljnu stolariju, spremnu za renoviranje. Ali zamarajuće je sve to. 

Za kraj, prepričala bih jedan nedavni kratki, ali otrežnjujući susret. Porodična prijateljica koju odavno nisam videla, na jednom tužnom skupu rekla mi je: „Ti, Milice, izgledaš kao devojčica“. 

Odgovorila sam sa: „Tako se i osećam, mislim, nesnađeno ko devojčica, mnogo mi je teško da se prešaltujem na ovaj život odraslih.“ 

„A ti beše sad puniš trideset?“, upitala je, vidno verujući u to. 

„Ma jok, ja ove godine trijessedam.“ 

Njen pogled opalio me je kao čvrga, nakrivljena glava i podignuta obrva poručivale su mi „kakav bre život odraslih, ti si odrasla još pre dve decenije, u tvojim godinama se pre nekoliko vekova umiralo prirodnim putem“. 

Izgleda da je konačno vreme da prihvatim da sam sada ja pripadnica generacije koja brine o sledećoj, koja uzima kredite i kupuje stanove. Nastaviću da vas obaveštavam o potrazi. 

Pročitajte i ovo: Kolumna 35+: Da li svemir čuje nemir?

Naslovna fotografija: unsplash.com

Milica Mitić je diplomirala holandski jezik i književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu, a na Univerzitetu umetnosti završila je master studije iz kulturne politike i menadžmenta u kulturi. Bavi se tekstovima, muzikom i fotografijom. Ne zna da vozi, ali veoma dobro vesla. Voli da nosi muške košulje. Kad je bila mala mislila je da su vrapci deca golubova.