Da li i vi volite da gledate omiljene filmove i serije ponovo (i ponovo i ponovo)?

Ne, niste previše sentimentalni, nije do godina i nagomilavanja emocionalnog sadržaja – ponovno gledanje omiljenih filmova i serija je nešto što mnogi ljudi često rade.

Ako imate svoj omiljeni sadržaj za smejanje i plakanje i volite da u određenim raspoloženjima pogledate film – ili njegove određene delove koji vas uvek rasplaču, to je zdrav način kanalisanja osećanja, uveravaju nas stručnjaci. A pošto je ova pojava mnogo raširenija nego što mislite, psiholozi su je sa zanimanjem proučavali i stekli vredna saznanja.

Gledanje novog filma ili serije može biti zabavno i uzbudljivo – izmeštamo se u drugi svet sa novim likovima, pričama, idejama, atmosferom. Vidimo nove lokacije, nude nam se nove perspektive i posredno proživljavamo živote drugih ljudi. Međutim, povratak na poznat teren može biti toliko ispunjavajući – vraćamo se poznatim likovima i oslobođeni strepnje za njihove sudbine (jer tačno znamo šta će im se desiti), možemo da se prepustimo toku priče i odživimo ponovo (a možda i dublje) emocije koje su nas već nosile. Ali, zašto trošimo toliko vremena na priče koje već znamo?

Ponovno gledanje istih sadržaja ispunjava emocionalne potrebe

Kada ponovo gledamo poznate sadržaje, dobijamo priče i emocije koje očekujemo – znamo kako se film, ili epizode serije završavaju. I, što je još važnije, znamo kako ćemo se osećati kad se završe! I to je jedan od razloga zašto češče biramo da ponovo gledamo komedije, umesto drama i tragedija. Mnogi od nas imaju svoje omiljene sezonske filmove i serije – u doba zimskih praznika uvek volimo da pogledamo određen film, ili tada dobijemo želju da ponovo odgledamo neku seriju ili pročitamo knjigu. I to nas osnažuje – pruža nam emocionalnu isplatu u tačno onom iznosu koji očekujemo.

Nešto staro i nešto novo

Da li ste gledali „Dan mrmota“ (verovatno jeste i to više puta)? Protagonista filma, Bil Mari, zaglavljen je u istom danu, koji mu se stalno iznova ponavlja – ali sa malim, sitnim, promenama. Ovaj film, zapravo, ilustruje dobit koju nam ponovno gledanje istog sadržaja pruža – dobijamo očiglednu postojanost, sa malo nečeg novog, zbog selektivnosti pažnje i ograničenja pamćenja. Kada se upoznamo se celokupnom radnjom i ključnim scenama, više ne gledamo „bez daha“, već obraćamo pažnju na detalje i primećujemo stvari koje ranije nismo – kostime, muziku, detalje scenografije, suptilne poruke i reference koje su nam promakle prvih nekoliko puta. Takođe, iako se sadržaj koji ponovo konzumiramo ne menja – menjamo se mi. Tako u filmu koji već godinama gledamo možemo u nekom periodu života otkriti sasvim novu dimenziju, primiti novu poruku, ili shvatiti odnose među likovima na nov način. Naše lične, suptilne interakcije sa sadržajemo se menjaju, omogućavajući nam da u starom i poznatom otkrivamo nešto novo. A to je tako moćna poruka, jer nas upućuje na to da stvari koje imamo i ljude koje znamo ne uzimamo zdravo za gotovo – u poznatim pričama uvek ima mesta za male promene i velika otkrovenja.

Pročitajte i ovo: Marija Kalas: Priča o izboru između karijere i života

Ponovno gledanje i efekat puke ekspozicije

Ponovno gledanje nam se sviđa prosto zato što smo tome bili izloženi – što je poznato kao efekat pukog izlaganja. Milion puta slušamo pesme koje nam se sviđaju i koje u nama bude određena osećanja i stalno sve više uživamo u njima. Umetnost i arhitektura pokazuju iste efekte – volimo neka mesta zato što izgledaju na jedan određen način i volimo da osećamo tu energiju, uživamo da gledamo umetnička dela koja smo već videli i koja ćemo opet gledati. Volimo da čitamo knjige koje smo već više puta pročitali i da gledamo filmove i serije koje smo već gledali – jer volimo. Kao što volimo da jedemo određenu hranu i nikada ne izgubimo želju za njom, samo zato što smo probali i druge vrste hrane, koja nam se jako dopala ili nas oduševila. U svakom ponavljanju, oživljavamo i obnavljamo naklonost. Da li vam to nešto govori o vašim bliskim odnosima?

Princip najmanjeg otpora

Ako smo upoznati sa pričom (znamo je napamet), možemo pustiti svoje misli da lutaju dok nas ponovno gledanje i dalje zabavlja, iako mu ne poklanjamo svu pažnju. To nije površnost, već evoluciona činjenica – organizmi (uključujući i ljude) čuvaju energiju, birajući način delovanja koji zahteva najmanji otpor. Ovaj princip se odslikava kroz ponovno gledanje – poznati sadržaji zahtevju manji kognitivni napor od nepoznatih, a ponekad je to baš ono što nas najviše odmara i puni nam baterije.

Ponovno gledanje i terapeutska nostalgija

Filmovi, serije, knjige izmeštaju nas u drugi svet. Ne samo u priču koju predstavljaju, već i dalje od toga, u priču o našim životima. Uključujemo se u ponovno gledanje starog filma, dok se istovremeno uključujemo u vreme iz prošlosti, u kome smo taj sadržaj prvi put otkrili. Dok gledamo film u kome već sve dijaloge znamo, sećamo se i sa kim smo prvi put gledali taj film, šala koje smo razmenili i na koje su nas asocirale neke scene i reference. Sećamo se sebe, na jedan posredan način, koji ima kvalitet terapeutske nostalgije, jer osećamo ispunjenost i bogatstvo svog života, čak i ako osećamo da su najbolja (ili bolja) vremena iza nas.

Ponovno gledanje može biti zabavno, utešno, može nam pomoći da zatvorimo pojedine krugove, da određene stvari (ljude, odnose) bolje razumemo – može biti emocionalno oslobađajuće sa zdravim terapeutskim učinkom.

Pročitajte i ovo: Niko kao Diane Keaton: Modna izdanja koja pokazuju zašto je naša večna inspiracija

Naslovna fotografija: pexels.com

Brankica Milošević veruje da je dete u nama najvažnija osoba na svetu, koja zaslužuje svu onu ljubav koju rasipamo okolo. Sve je zanima, o svemu ima mišljenje i ne okleva da ga promeni.