Kako da postavite granice odraslom detetu i podržite njegovo osamostaljivanje

Cilj kome teži svaki dobar roditelj je nezavisnost i samostalnost odraslog deteta. Ali osamostaljivanje može biti bolan proces razdvajanja, koji možete nesvesno sabotirati. To se dešava kada pružate previše pomoći i zaštite odraslom detetu, koje se suočava sa zahtevima i krizama odgovornosti i tereta koju samostalnost donosi.

Da biste se uspešno izborili sa izazovima i roditeljskim strepnjama, koje se neminovno javljaju kada nemate uvid u svakodnevicu svog odraslog deteta, a ono se javlja i traži pomoć kada je u krizi – morate postaviti granice. To ne znači da ne treba da pomognete detetu i da treba da ga prepustite samom sebi – samostalnost nije „bacanje u vatru“, već proces.

Čak i kada zajedno prođete kroz taj proces i odvajanje se dešava prirodno i postepeno, odraslo dete će se suočavati sa problemima i krizama i biće mu potrebna vaša pomoć i podrška. Kako da ih pružite, a da se ne postavite suviše zaštitnički i ne sabotirate samostalnost odraslog deteta? Tako što nećete rešavati probleme svog deteta, već ćete mu pomoći da se osnaži i pronađe rešenje.

Da biste to bolje razumeli, prvo ćemo razmotriti zamke u koje upadaju mnogi dobronamerni roditelji, kada priskaču u pomoć svom odraslom detetu.

Kako roditelji nesvesno sabotiraju samostalnost odraslog deteta

Zamislite situaciju – vaša ćerka koja živi u iznajmljenom stanu, potroši sav novac na nešto čemu nije mogla da odoli – nakit, garderoba, putovanja – i ostane bez sredstava, ne može da plati kiriju i stanodavac joj daje otkaz. Roditelji spasioci priskaču u pomoć, plaćaju i otklanjaju posledicu – problem je rešen, ali ćerka nema nijedan razlog da ne nastavi sa neodgovornim ponašanjem. Njena samostalnost je fiktivna, jer ona ne snosi posledice svojih loših odluka – roditelji su tu kad nastane kriza.

Odraslo dete može manipulisati roditeljima, izazivajući osećanje krivice i može pregaziti granice koje on pokušava da postavi. Recimo da je ćerka iz ovog primera poslala majci poruku, tražeći pozajmicu, a majka (koja je u tom trenutku bila na ručku sa prijateljicom, ili na poslu)  je pokušala da održi granicu, odgovorivši da je zauzeta i da će pričati o tome sutra. Ali ćerka odgovara porukom da je hitno i da će završiti na ulici, ali nema veze, majka ne mora da brine. Ovo pravi proboj granice i majka obećava da će joj pomoći, ali samo ovaj put, što možda znači i da svoj postupak mora da sakrije od supruga. Čitava konstrukcija je potpuno toksična, jer ne podržava samostalnost ćerke, već njenu neodgovornost, a pritom narušava sve odnose – majka već stoji između oca i ćerke kao „tampon zona“, krije bitne informacije od supruga i dozvoljava ćerci da je iskorišćava. Jedina dobit je osećanje da je dalje neophodna svom detetu.

Pročitajte i ovo: Šta da radite kada vas odraslo dete optužuje i napada

Kako zadržati granice

Roditelji često preterano spasavaju svoju decu i to ne pomaže mentalnom i emocionalnom zdravlju – ni jednih, ni drugih. Odrasla deca ostaju nedorasla i neodgovorna, zavisna od roditelja, a roditelji zadržavaju svoju roditeljsku moć da rešavaju probleme i utiču na život svog deteta.

Ako shvatate da suviše izlazite u susret svom detetu i da ono to iskorišćava, možda ne shvatate da mu time šaljete poruku da ono nije sposobno da samo rešava svoje probleme. Ponekad, roditelji to eksplicitno govore, nesvesni koliko je to štetno.

Bilo da imate dvadesetogodišnjeg studenta kome stalno fali novac, jer ne ume da ga rasporedi ili tridesetogodišnje dete koje ne uspeva da nađe i zadrži posao, ovaj odnos zavisnosti je toksičan i za obostrano zdravlje i duševni mir, potrebno je postaviti zdrave granice i držati ih se, koliko god to bilo teško i iscrpljujuće.

Svaki roditelj želi da njegovo dete bude srećno i zdravo i zabrinut je da ono u tome uspeva i da on sam ne čini dovoljno da mu pomogne u tome. To je vrlo kompleksna situacija. Ako se previše žrtvujete da biste zadovoljili potrebe svog odraslog deteta i imate osećaj da ono samo ide iz krize u krizu i da će vaša intervencija uvek biti potrebna, osećate se preopterećeno, iskorišćeno, ogorčeno – morate postaviti granice. I izložiti se svim neprijatnostima njihovog održavanja. Jer to je najbolje što možete učiniti za sebe i svoje odraslo dete, za vaš odnos i njegovu nezavisnost i samostalnost.

Postavaljanje granica ne mora da bude grubo odbijanje i panična odbrana od pokušaja vašeg deteta da vas izmanipuliše, izazove vam osećanje krivice i „smekša“ vas.

Možete pomoći svom odraslom detetu, dok istovremeno brinete o sebi – budite tu za njega, saslušajte ga i ponudite mu podršku (koja nije preuzimanje odgovornosti i rešavanje njegovog problema). Recite „ovde sam da te slušam i ovo mogu da ponudim, ali mislim da ćeš se bolje osećati ako sam to rešiš“ ili „mogu da ti pomognem u određenoj meri, ali ti moraš da uradiš svoj deo“.

Spremite odgovore i rečenice koje će vam pomoći da ostanete nepokolebljivi u održavanju granica i koje ćete moći da koristite u trenutku, bez mnogo razmišljanja. Sledeći put, kad dobijete hitan poziv u kome vam dete traži novac, odgovorite se „moram o tome prvo da razgovaram sa tvojim ocem“ ili „moram da razmislim“ i „javiću ti se sutra“. To vam daje vremena da smislite sledeći potez (kako da ohrabrite dete da pronađe alternativna rešenja) i pokazuje da ostajete stabilni i da ne podležete manipulaciji.

Vaše odraslo dete mora imati svoja teška iskustva, mora rizikovati, mora grešiti, mora se „opeći“ da bi naučilo svoje lekcije. Vi nećete uvek biti tu da mu priskačete u pomoć, a osim toga, vi imate svoje probleme i svoj život i vaša roditeljska uloga je sve više uloga „spoljnog saradnika“ i konsultanta, a sve manje uloga aktivnog pomoćnika. Nezavisnost i samostalnost nije lako postići, ali kada vaše dete ima svoje ciljeve i planove i sve više se oslanja na svoje snage, svoje resurse i svoje rasuđivanje, to je oslobađajuće i za njega i za vas. I to pre svega znači da ste uradili kvalitetan roditeljski posao.

Pročitajte i ovo: Kako da se postavite kad vaše dete ima bračne probleme

Naslovna fotografija: pexels.com

Brankica Milošević veruje da je dete u nama najvažnija osoba na svetu, koja zaslužuje svu onu ljubav koju rasipamo okolo. Sve je zanima, o svemu ima mišljenje i ne okleva da ga promeni.