Sve što bi trebalo da znate o sindromu hroničnog umora

Sindrom hroničnog umora predstavlja kompleksan poremećaj nepoznatog uzroka koji se karakteriše izrazitim umorom koji traje duže od 6 meseci, koji se ne smanjuje nakon odmora, a koji se pojačava nakon fizičke ili mentalne aktivnosti.

Učestalost SHU je oko 1% kod pacijenata u primarnoj zdravstvenoj zaštiti. Procenjuje se da je stvaran broj obolelih mnogo veći, zbog neprepoznavanja stanja i nejavljanja lekaru. Najveća je učestalost kod odraslih osoba starosti 40-60 godina, međutim, zabeleženi su slučajevi SHU i kod dece, posebno kod adolescenata. Kod žena se javlja 1,5-2 puta češće nego kod muškaraca.

Tačan uzrok SHU je nepoznat. Smatra se da ulogu u nastanku imaju i genetski faktori i faktori okoline.

SHU urušava kvalitet života tako što dovodi do pada imuniteta, produktivnosti, depresivnosti, osećaja usamljenosti i otuđenosti. Dovodi do čestog odsustvovanja sa posla, a kod dece i adolescenata do čestog odsustvovanja iz škole.

Prema preporuci američkog Centra za kontrolu bolesti, kriterijumi za dijagnostiku su:

  1. Smanjena sposobnost za obavljanje aktivnosti koje su bile rutina pre oboljevanja, koja traje duže od 6 meseci.
  2. Pogoršanje simptoma nakon fizičke ili mentalne aktivnosti, koje do tada nisu bile uzrok simptoma, a osoba ne može da predvidi sa sigurnošću obim aktivnosti koji će izazvati simptome. Relaps, tj. pogoršanje može da traje danima, pa i nedeljama nakon aktivnosti i oboleli ga opisuju kao “jaku malaksalost nakon aktivnosti”.
  3. Problemi sa spavanjem: umor nakon prospavane noći, pospanost tokom dana ili nesanica.

Ostali simptomi su: smanjena sposobnost pamćenja, smanjena koncentracija, malaksalost, slabost, bol u mišićima, glavobolja. Kod pojedinih pacijenata se javlja i uvećanje limfnih čvorova, suvoća usta i grla, dijareja i sindrom iritabilnih creva, noćno preznojavanje, alergije, preosetljivost na buku i svetlost, kratak dah, osećaj lupanja ili “preskakanja” srca.

Bolest počinje postepeno ili naglo, simptomima sličnim gripu ili virusnoj infekciji. Okidači su često virusne infekcije ili fizičke traume (saobraćajna nesreća, hirurška intervencija). Intenzitet simptoma varira tokom vremena.

Sindrom hroničnog umora se, zbog slične simptomatologije, može pomešati sa različitim stanjima, kao što su: fibromijalgija, depresija, anksioznost, Hashimoto tireoiditis, zloupotreba psihoaktivnih supstanci, pojedine maligne bolesti. Stoga je pri dijagnostikovanju potreban sveobuhvatan i individualan pristup. Laboratorijski testovi i radiološka dijagnostika omogućava isključivanje stanja sličnih sindromu hroničnog umora, a posebnim upitnicima se dijagnoza potvrđuje.

Specifičan terapijski postupak, niti specifična farmakoterapija za lečenje SHU – ne postoje. Terapijski pristup mora biti strogo individualizovan. Farmakoterapijski tretman je usmeren na smanjenje ili uklanjanje prisutnih simptoma. U konsultaciji sa fizijatrom uvode se vežbe istezanja i izotoničke vežbe. Ne preporučuje se aerobni trening (trčanje), kao ni trening visokog intenziteta. Dobre rezultate daje i adekvatno vođena kognitivno-bihejvioralna psihoterapija.

Potpun oporavak je zabeležen u 5-10% slučajeva. Uprkos tome, uz dobro sprovedenu terapiju, moguće je produžiti periode remisije, prorediti periode pogoršanja i simptome staviti pod kontrolu.

Pročitajte i ovo: Srce i um – kako emocionalne povrede i traume utiču na zdravlje srca

Naslovna fotografija: pexels.com

Dr Tijana Tešanović, doktor medicine, DokTok lekar.