Stvari koje zaboravite kad ste slobodni i sami

Kad ste dovoljno dugo sami, počinjete da shvatate zašto su sloboda i samoća sinonimi, u kontekstu romantičnih odnosa. Zapravo, prvo počnete da razmišljate o tome, a shvatanje dolazi čim počnete da razmišljate. Bar tako moj mozak radi – razmišljam u pitanjima i odgovori se sami pojavljuju.

Često hvatam sebe kako svu filozofiju koju bih mogla da prospem (i to sa velikim zadovoljstvom) sažimam u frazu „meni je moja sloboda najvažnija“. Ponekad umesto „sloboda“ kažem „mir“, uvodeći još jedan sinonim za zloglasnu samoću, od koje ljudi strahuju. Ili veruju da su bezbedni i pošteđeni, u svojim zajednicama. Možda i jesu. Ja svakako verujem da ljudi kreiraju svoju realnost svojim uverenjima. I zato stalno preispitujem svoja uverenja. Stalno nešto razmišljam, nešto se pitam i nešto sebi odgovaram. I pošto se moja relanost vitalno sastoji od reči i rečeničnih sklopova, ne mogu da ne primetim sinhronicitet u „sebi odgovaram“.

Moja sloboda znači da samo sebi odgovaram, u smislu da nikome ne polažem račune, jer sam ja glavna i odgovorna. Isto tako, odgovaram sebi u smislu da mi je baš dobro u sopstvenom društvu, odgovara mi da budem sama. I verujem da svako ko je dovoljno dugo sam, nakon što je dovoljno puta bio u raznim odnosima, vrlo dobro oseća dubinu istinosti izjave da je bolje biti sam, nego u lošoj vezi.

Ali, pošto stalno razmišljam i oblikujem svoja razmišljanja u rečenice, ne mogu da se ne zapitam da li sam već došla dotle da verujem da je bolje biti sam, nego u dobroj vezi? Da li je samoća uslov za slobodu? Da li je svaka sloboda uslovna? Da li se radi samo o obliku i dosegu slobode koju imaš u nekom odnosu (uključujući i odnos sa sobom)?

Iskreno verujem da vrhunska sloboda zahteva vrhunsku odgovornost, čime god bila uslovljena. Iskreno ne verujem da u zemaljskom životu postoji bezuslovna sloboda – ovde je sve ugovor i pristanak, koji su naše duše napravile, verovali mi u to, ili ne. Uslov da iskusite život, jeste da na kraju tog iskustva umrete. Uslov da nešto završite, jeste da to započnete. Živimo zakon uzroka i posledice, koji možemo naučiti da upotrebljavamo u svoju korist.

Da bih bila vrhunski slobodna (u zadatim zemaljskim okvirima), moram da budem vrhunski odgovorna – prema sebi. Ako nikome ne polažem račune, jer sam ja glavna i odgovorna, moram veoma da volim, razumem i poštujem sebe. Jer, ko će drugi?

Možda u dobrim vezama ljudi računaju na to da su voljeni, da pripadaju jedno drugom i vole to što su zajedno. Možda jedni drugima daju slobodu pod određenim uslovima i u određenim granicama. Možda zajedno doživljavaju tako kvalitetno životno iskustvo, da su osnaženi i da podnesu samoću koja neminovno dolazi kroz gubitak, na kraju. Kad dođe na ispunjenje onaj uslov, na koji smo pristali kad smo birali da živimo.

Kaput: Benetton, Torba: MiaMaya Elisabetta Franchi, Naočare: Optiplaza Christian Dior

Pročitajte i ovo: Srednje godine – vreme sve čudnije i čudnije

Zaboravila sam šta su dobre veze, ne zato što ih uopšte nisam imala, nego zato što sam dovoljno dugo sama. Ali, zaboravila sam i šta su loše veze, kojih sam sigurno imala napretek. Nekako sam zaboravila ceo taj koncept dobrog i lošeg, jer mi je besmislen u mojoj slobodi. Jedino poznajem koncept smislenog. Smislene veze, smisleni odnosi, to je ono što je bitno. Sigurna sam da su neki dobri odnosi smisleni. Ali, sigurna sam i da su neki loši odnosi smisleni. Verujem da svačiji život ima smisla i da svačiji uticaj na moj život ima smisla. U tom smislu, verujem i da je smrt itekako smislena. Ako sam nekad verovala nešto drugo, to sam zaboravila. Ako sam nešto zaboravila, znači da nije imalo smisla.

Sve češće mi se dešava da mi ljudi pričaju nešto što mi deluje kao malo poznato, a češće nimalo. „Alchajmer“, zezaju me. Izlapela sam, na sigurnom putu ka demenciji. Svaki put malo promislim o tome, trebalo bi da me žacne, jer psihologija i genetika. Ali, više se ne plašim da ću završiti kao moja majka. Jer nisam ni počela kao moja majka. Družeći se sa sobom intenzivno u zrelim godinama slobodne samoće, pronašla sam mnogo svoje majke u sebi i pomirila sam se sa njom. Nakon što malo razmislim, ponekad kažem da zaboravljam ono što mi nije bitno, što je nevažno i besmisleno za mene i da to nije put u demenciju, nego oslobađanje. Za mene. Doduše, možda su Alchajmer i demencija najveća sloboda koju neko na kraju može da ostvari i iskusi. Sloboda od sebe.

Ja ne želim da budem slobodna od sebe, nisam sebi dosadila. Prijatno sam društvo. Odlično slušam. Ne pričam mnogo. U stanju sam da ni o čemu ne razmišljam, u stanju svesnosti i prisustva. A kad razmišljam, saznajem, uviđam, razumevam. Ne razmišljam … besmisleno. Sa sobom o svemu mogu da se dogovorim i sve mogu da prihvatim. Ponekad, prijatno iznenadim sebe. Neprijanta iznenađenja smo prerasli.

Blisko poznajem svog unutrašnjeg sabotera i kritičara. Držim na oku svoju unutrašnju budalu. Pregovaram sa unutrašnjim advokatom. Igram se sa unutrašnim detetom. I ima ih još. Kako čovek može da bude sam, sam sa sobom? Možda neki ljudi nemaju toliko unutrašnjih likova, pa im je dosadno.

Možda zato ne nalazim kompatibilnog partnera. Morao bi da ima bar dvadesetak podličnosti, koje su kompatibilne sa mojim podličnostima. A pre svega bi morao da poznaje taj koncept, ili barem da ga shvati i ispita, kad mu objasnim. Ali to je manji deo moje samoće i uslovne slobode. Ne mislim da niko nije kompleksan kao ja, ili da neko jednostavan ne bi odlično podnosio moju kompleksnost. Ja ne tražim kompatibilnog partnera. Ni nekompatibilnog, doduše. To je jedan od odgovora koji su došli na neka pitanja, kad sam prošli put razmišljala. Pitala sam se zašto sam ja, zapravo, sama? Ne kao, da li je moguće da nema normalnih muškaraca (opasno je podrazumevati normalnost, ili verovati da tačno znate šta ona znači i kako se manifestuje). Ne ni kao, ma ja volim psihopate i oštećene tipove (oni su izazov i zato se i lepe za mene, privlači ih moja potreba da se angažujem). Oštećeni su možda prilika da koristim svoj alat i da eksperimentišem nad njima (i nad sobom) i da, moja unutrašnja tinejdžerka živi u garaži i razume se u motore, muzičke instrumente i muzičare. Ali verujem da se penzionisala, ili kao što lepše i tačnije kažu braća Hrvati, otišla u mirovinu. Izgleda da je ona ta, koja plasira one rečenice „najvažniji mi je moj mir i sloboda“.

Dakle, pitala sam se zašto ja nemam nikog i dobila jednostavan odgovor da mi niko nije potreban. Ne trebaju mi ni ludaci, ni normalni. Jednostavno, ne treba mi partner. Čak ni neko ko mi najmanje smeta. Da li postoji neko ko mi uopšte ne bi smetao i sa kim bih mogla da imam vezu koja me ne uznemirava? Verujem da postoji. Da li želim da ga nađem? E, u to nisam sigurna. Ne bih da tvrdim da ne želim, ali nisam sigurna da želim. Zapravo, izgleda da ne želim još. Možda ću želeti, ali dotle ću morati bolje da formulišem ono što želim. Mislim, kakva je to kosmička narudžbina „molim jednog muškarca koji mi neće smetati i neće me uznemiravati“? Osim toga, ta je narudžbina verovatno isporučena, i to obilno. Nema nijednog da mi smeta i da me uznemirava. Takođe, svi koji postoje, na periferiji mog interesovanja, niti mi smetaju, niti me uznemiravaju. Najbolji su kad nisu prisutni u mom životu.

I ima još jedna stereotipna rečenica „ne mogu ja nikome da se prilagođavam“, čiji smisao sve bolje shvatam. Možda nikada i nisam bila nešto prilagodljiva, ne suštinski. Koliko se sećam, nisam bila zadovoljna kad sam se prilagođavala i pravila kompromise. Nije mi bilo dobro sa sobom. A možda mi nikada nije bilo sasvim dobro sa sobom, dok sam bila u vezama. Čim se veza završi, ja zaboravim neke gluposti i setim se nekih smislenosti. Setim se slobode. Setim se sebe. Odavno nisam ni zbog koga zaboravila sebe i svoju slobodu. Ni privremeno.

Možda sam zaboravila sebe u odnosima i vezama, ali to je samo zato što sam bila besmislena. Možda ću uspeti da uspostavim granice koje drže na odstojanju remećenje moje slobode, a da ne drže na odstojanju muškarce. Imam ja još da razmišljam i pitam se i uviđam.

A ko je vama najvažniji u životu? Da li ste do sada sreli nekog sa kim ste se setili sebe i svoje slobode? Kakve ste dogovore napravili za ovaj život? I u kojoj meri ste ih ispunili?

To su neka od lakših pitanja, koja služe za proveru stvarnosti. Ako verujete u stvarnost.

Pročitajte i ovo: Zatvaranje krugova i druge životne potvrde

Naslovna fotografija: WANNABE Media

Aleksina Đorđević, stara duša, tragač za istinom, nosilac svetlosti, učenik i učitelj, večiti početnik. Piše ono što živi, uvek u nastojanju da razume sebe, svet, Univerzum, uvek zatečena načinima na koje razumevanje dolazi.