Ovi mladi su stvarno… A tek ovi matori…

Na sebi imam uske pantalone/helanke zanimljivog materijala i neke apstraktne šare. Gore sam nabacila crnu rolku, a preko crni oversized sako. Da sve povežem, obula sam crne ravne čizme do kolena. Stavila sam diskretni nakit i još diskretniju šminku. Na hodniku mi prilazi koleginica zadužena za sve što se tiče zaposlenih: Ne možeš da dolaziš na posao tako obučena! Odmah idi kući, presvuci se i vrati se što pre nazad! Jasno? Jbt, nije jasno, ali svejedno poslušno odlazim praćena njenim prekornim pogledom koji mi poručuje: ccc, ovi mladi su stvarno nenormalni! To je bio 5. dan mog prvog pravog posla posle završenog faksa – dakle pre ravno 30 godina.

Ne prođe trening da i danas ne naiđem na ljude koji cokću na mlade, zameraju im neprofesionalnost, proglašavaju ih za lenje i narcisoidne, koji bi sve brzo i odmah, koji ne znaju da se lepo ponašaju (čitaj: ćute i rade šta im se kaže) nego se samo nešto bune.

Nepopularno mišljenje #1

Kad pročitam kritike da mladi ništa ne valjaju, jer nit su loptu šutnuli po zelenoj travi, nit poskočili nad razapetim lastišem, nit s radošću iščekivali crtani u 7.15 – odmah odlajkujem autora. Čini mi se da ta gotovo psihotična nostalgija zamagli sećanje, da izbriše pamćenje da je lenčuga i narcisa svagda bilo. 

Moje osnovnoškolsko društvo je bilo prilično neambiciozno, svega nekolicina je pričala o odlasku na fakultet, a većina je maštala o nasleđivanju ćaletovog mesta u fabrici u komšiluku. Na fakultetu, neki smo žurili u susret zrelosti i samostalnosti, a neki su zdušno radili da prosek od 7 godina studiranja podignu na 8. Onda je došlo doba da se šljaka, neki smo rekli daj šta daš – samo da se radi, a neki su nežno ugnježdeni u maminu kuhinju čekali da posao dođe po njih.

Ta ista generacija koja često s ponosom ističe svoju skromnost simbolizovanu u Startas patikama ili čistodušnost u prodaji knjiga na pločnicima Knez Mihailove ulice, zaboravi da su skinhedsi, krimosi, paravojnici troprstaši i ostali sličnog miljea – proizvod generacija pre milenijalaca i zedovaca.

Mladi su super!

Nama kroz kuću najviše prolaze zedovci koji se deklarišu kao milenijalci (rođeni na granici između ove dve generacije) i ne da nisu gori, nego su mi bolji od nas, baš kao i svaka generacija što je bila u odnosu na prethodnu. Tako valjda društvo funkcioniše: svako malo rode se i odrastu neki drugačiji koji povuku ostatak sveta napred.

Ti moji mladi su načitani, obrazovani i nezasiti kad je znanje u pitanju. Priča tako jedna kako je imala noćnu moru: Odjednom se nađem u novom svetu, kad tamo postoje samo Lagunina izdanja… – beše to u vreme kad su prva tri mesta po čitanosti zauzimale domaće autorke koje baš nisu pisci po vokaciji. 

Mantil: Marella, Torba: Cortefiel,

Oni su ekološki i društveno osvešćeni, volonterizam se podrazumeva. Jedno vreme bilo me sramota što slobodno vreme provodim kuvajući i blogujuću, a dete volontirajući kao servirka u svratištu za odrasle. Sad više nije, prihvatila sam, ionako je umnogome bolja od mene.

Oni su, naravno, skroz digitalni i hvala im na tome, olakšali su nam život onoliko. Usput, da nije tih mladih, znaš kad bi moja majka na porodičnom ručku pitala: Jeste videli šta je Toni Bler napisao na svom Tviter nalogu? Ma nikada! Pomerili su nas baš tamo gde treba – u savremenost.

Oni su otvoreni. Sećam se da su nas vaspitavali da kad ti neko ponudi slatkiš da treba da kažeš: ne mogu, hvala i ostaneš željan. I dan-danas sanjam roze i svetloplave ušećerene bademe kod komšinice Ljilje, kojima nas je stalno nudila, a mi presamićeno odbijali. Ovi mladi se ništa ne stide, ne ustručavaju, ponašaju se k’o normalni i kulturni.

Nepopularno mišljenje #2

Prema rezultatima istraživanja 2.7 miliona startup-ova, idealne godine za pokretanje biznisa su između 40 i 50. Nasuprot ustaljenom uverenju da je startup rabota za mladiće i devojke, ova kredibilna studija nam kaže da su najuspešniji preduzetnici imali prosečno 45 godina kada su započinjali svoj biznis. 

Među brojnim razlozima zbog čega je to tako, ključan je onaj da postoji bitna razlika između ideje i realizacije. Ideja je sjajna stvar, ali realizacija je sve, kažu istraživači. Možeš da imaš najbolju ideju na svetu, ali ako nemaš dovoljno iskustva da je realizuješ, da svakoga dana doneseš mali milion važnih odluka – džaba si krečio.

Na LinkedInu neki tip je istraživanje prokomentarisao ovako: Osoba od pedeset godina nema ni fizičke ni psihičke snage za sve ono što preduzetništvo sa sobom nosi, od neprospavanih noći do rizika da se izgubi celokupna imovina. …Kad si mlad, imaš vremena i da propadneš, pa i ako propadneš, ješćeš suva ‘leba, ali kad imaš porodicu, nije ti svejedno. Drugo, ako do svoje 50. nisi ukapirao da si preduzetnik – znači da to i nisi… Ko pokreće sopstveni biznis u pedesetoj, na to ga je naterala baš teška muka.

Matorci su super!

Većina pedesetogodišnjaka koje poznajem se ne uklapa u ovaj umor, nedostatak snage i hrabrosti, ili potpunu zaostalost bilo koje vrste. Moja sestra je u 49. rešila da do 50. rođendana položi vozački ispit i stekne zvanje sertifikovanog ronioca. Uradila i jedno i drugo, kupila kabriolet i otišla da živi na moru. I sama sa 50+ imam više energije, entuzijazma, kreativnosti, radosti i poleta nego sa 30 ili 35. Od 30. naovamo sam toliko naučila i mnoga svoja mišljenja promenila, a što sam starija – gladnija sam novih znanja i iskustava.

Zaključak # 1: Da, svi smo bili mladi i uvek je bilo matoraca koji su se žalili na mlade.

Zaključak # 2: Da, godine nemaju nikakve veze sa tim da li si super ili ne.

Nebitno, ali zaključak #3: Da, moda se vrti ukrug.

Pročitajte i ovo: Biće ti bolje, obećavam

Naslovna fotografija: WANNABE Media

Aleksandra Stefanović je lični poslovni trener koji inspiriše ljude da začine svoj liderski stil i razviju sopstveni recept za liderski uspeh. Kao konsultant pomaže organizacijama da postave smislene procese upravljanja ljudima koji obezbeđuju da se lideri i zaposleni međusobno bolje čuju, vide i razumeju. Prethodno je radila 25 godina u nekoliko regionalnih i internacionalnih korporacija, a u poslednjih 15 fokus joj je bio na strateškom razvoju zaposlenih.  Iskustvo na visokim menadžerskim pozicijama joj je omogućilo da „iz prve ruke“ nauči i razume izvore inspiracije, ali i izazove i bolne tačke liderstva. Zaljubljena je u muža, ćerku, psa i hranu. U porodici je zadužena za hedonizam.