Doktore, šta mi je, svuda vidim anomalije?

Praćena velom slane vlage i hukom nemirnog mora, stigla sam u Tel Aviv u cik zore. Još se nisam dovoljno namirisala Mediterana, već sam morala da mu okrenem leđa i pođem na sastanak u Nazaretu. 

Lagana haljina pristojne dužine i zatvorenog izreza, tanka jakna dugih rukava, ešarpa, udobne baletanke i zaštitni faktor – propisno sam bila skockana kako za obilazak fabrike, tako i za brzinsku turističku turu po gradu, koju mi je kompanija organizovala da mi učini plezir.

Do fabrike smo se vozili sređenim putevima usahlog okoliša, sa tek ponekim drvetom purpurne krošnje. Iz laganog dremeža probudio me je rasparen zvuk sirena i buka saobraćajnog meteža, taman da se dozovem sebi i vratim u profi modus operandi. Do ručka obavim sve poslove, pa sa vodičicom pođem do grada.

Prvo me odvede na vidikovac iznad Nazareta i potanko mi ispriča biblijske događaje koji su se zbili baš tu gde nam je pogled pucao na nekoliko brda i široku dolinu. Pita me da li se sećam prvog pasusa Jevanđelja po Mateju, a ja, nevernica, ne da se ne sećam, nego ga u ruci nikad nisam držala niti nameravam. Vadi Bibliju, počinje da čita nešto kao mnogo važno, pa se predomišlja i gura mi pod nos istrošenu knjigu. „Pročitaj ti naglas“, govori mi strogo, a oči joj sijaju nekom sigurnošću da ću se istog trenutka prosvetliti i preobratiti iz bezbožnice u pokornu sledbenicu.

Obučena da pretpostavlja

Moje odlučno NE nas obe pokunji, pa pognutih glava, bez reči krenemo dalje do Bazilike Blagovesti. Dok me je mučila misao da će se ovaj izlet pretvoriti u čas veronauke, vodičica predloži da na putu do crkve svratimo u arapsku slatku kuću na poseban specijalitet – kanafeh, topli kolač od sira sa koricom od hrskavog kadaifa, natopljen ružinom vodicom. Uzimam jedan zalogaj i recitujem joj kako zapravo ne jedem slatkiše, naročito pre ručka i ne, nije zbog dijete, nego više volim slano… Gleda me preko naočara smaknutih na vrh nosa, neverica joj boji lice: „Uradila sam bezbroj turističkih tura sa degustacijom hrane, ali mi se ovo još nije desilo!“

„Ššššta! Degustacija hrane? Turističke ture?“

„Da, to je moja specijalnost. Ovo sa Biblijom mi nije omiljeno, ali i to se mora, obično turisti koji dolaze u Nazaret tako žele. Pretpostavila sam da je to i vaš slučaj.“

„Pa to mi reci, sestro slatka!“, mislim se ushićeno. Progutam u jednom zalogaju onaj kolač, čisto da je odobrovoljim, uhvatim je pod ruku i krenemo u šetnju protkanu malo manje biblijskim pričama a mnogo više ukusima Bliskog Istoka.

Dok je sumrak bojio nebo, pođem nazad do Tel Aviva da mi još malo talasi šapuću na uvo, srećna što smo na vreme raskrinkale pretpostavku zbog koje bih ovaj dan verovatno ćušnula na dno mentalne fioke koja se retko otvara.

Rolka: Mohito, Sako: N fashion, Naočare: Optiplaza

Novo, bolje, veće, više, jače, evo sa’će

Naš mozak je dizajniran da pretpostavlja. Nekoliko godina sam imala jednu dragocenu saradnicu. Volele smo zajedničke projekte: ja sam cenila njeno znanje i iskustvo, strpljivost, analitičnost, želju, sposobnost i energiju da radi i u sedamdesetoj godini života. Ona je poštovala moje ideje, ambiciju da napravimo nešto ozbiljno drugačije, posvećenost rezultatima. Učila me je starim trikovima, a ja nju novim. Mnogo toga nas je spajalo, a samo jedno razdvajalo: ona je uvek polazila od pretpostavke da su ljudi loši, a ja da su dobri. Ona je mislila da sam ja naivna, a ja sam bila uverena da je ona preumorna od stalnog iščekivanja ko će i kad da je zavrne.

Pretpostavljamo i zato što nam je tako lakše. Kada nekoga vidimo prvi put, samo na osnovu izgleda i površnih karakteristika, u trenu umemo da pretpostavimo i kakva je osoba i šta možemo od nje da očekujemo. Kada nam ne odgovore na mejl na poslu, pretpostavljamo ili da nešto nije u redu sa drugima ili da nešto nije u redu sa nama. Kada ne dobijemo promociju na bolju poziciju, pretpostavljamo da je kompanija nesposobna da proceni naš potencijal. Ima i onih koji, kada ih unaprede na više radno mesto, pretpostavljaju da su imali više sreće nego pameti. 

Pretpostavljamo jer nam je tako brže. Ko, bre, ima vremena da uspori i odvoji vreme za razmišljanje.

I ko će, bre, da se mlati sa tamo nekim pitanjima, kad je mnogo brže da učitamo svoja iskustva, uverenja, način razmišljanja, intuiciju, „najbolje prakse“, donesemo odluku i krenemo dalje. 

Pretpostavljam, dakle postojim

Normalno je da ponekad pretpostavljamo. Na primer, kada su nam informacije apsolutno nedostupne, jednostavno nemamo drugu opciju nego da pretpostavimo. Ili, sasvim je ok da pretpostavimo da kuvar u nekom nama nepoznatom restoranu nema nameru da nas otruje. Kada su pretpostavke namerne ili sasvim nevine – to je prihvatljivo.

Za sve ostalo treba da se zapitamo: koliko sam sigurna da je ovo što mislim istina (od 0 do 100%) i kako mogu da provalim šta je puna istina.

Pročitajte i ovo: Jednostavan recept za ostvarivanje snova

Naslovna fotografija: WANNABE Media

Aleksandra Stefanović