Zašto treba da slavite Novu godinu, čak i ako osećate da nemate razloga

Razlog za slavlje je isto što i razlog za život – možete da ga pronađete i u bolu, očaju i beznađu, ako hoćete. Imate izbor i možete da nećete, ali morate znati da je i to izbor.

ZAŠTO TREBA DA SLAVITE NOVU GODINU?

Uopšte, razlozi su precenjeni, a često i zloupotrebljeni. Kad još rastegnete koncept razloga, dobijate izgovore – da odustanete, ili napravite sabotažu. Ili uradite nešto stvarno nisko i pakosno, ne priznajući sebi da je baš to bila želja vašeg srca i duševna hrana.

Imate prava da se hranite smećem, mislim, i ja to radim.  Ali zahtevam da budete pošteni prema sebi, zato što to zahtevam i od sebe. Priznajte sebi sve što imate, svaki put, nemate razloga da lažete sebe. Izgovor, naravno, uvek možete da pronađete, ali to se ne računa.

Nije da se nešto bavim matematikom, ali računam na računanje. I po tom računu, još jedna Nova nam stiže, ready or not. Imam neke ozbiljne izgovore za neslavljenje, ali ko me pita.

Činjenica da se vremenski račun povećava za ceo svet, dovoljan je razlog za slavlje. Činjenica da smo živi, dovoljan je razlog za život. Čak i kad radije ne biste. Ni slavili, ni živeli.

Hvatam sebe kako mislim „bila je ovo grozna godina, baš dobro što se završava“ a u sledećem trenutku shvatam da to uopšte nije neka nova misao. Niti moja. Grozne godine se smenjuju već neko vreme i kontam da će nastaviti u godinama koje još imam da proživim.

Globalno, lokalno, lično. Ratovi, ubistva, gubici. Toliko života se ove godine ugasilo oko mene. Karmička poravnjanja? Astrološki uticaji? Razlozi i izgovori, isto mi je. Zrnce peska je ljudski život, ali pustinja je izbor.

Kad sam bila mala, moja goropadna tetka nas je vaspitavala apokaliptičnim rečima: „A šta ćeš kad odeš u pustinju, kako ćeš da se snađeš?!“

„Neću da idem u pustinju“, odgovarala sam mala logična ja. Ali odavno mi je jasno da uopšte ne moram da idem. Tu živim. I odavno živim stvarajući svoje male oaze. I to mi je razlog za slavlje. Oaza. Mehur od sapunice, ako hoćete. A oni su tako lepi…

Trenuci magične lepote koja se rasprskava u prozaičnom kontinuitetu brutalnosti. To je sve.

Najmanje što mogu je ponekad najviše što mogu. Dodala sam jelci dva čarobna ukrasa ove godine. Treći mi se razbio pred nogama. Baš sam bila tužna. Ali ona dva tako divno izgledaju među mojim ostalim čarobnim ukrasima. Posebni među posebnima. Svaki sam sama izabrala. Bukvalno i metaforički, isto mi je.

Nemam nijedan jak razlog za slavlje kraja jedne grozne godine i početak sledeće. A od svih izgovora koje imam, nijedan ne računam.

Biram da ne uzimam dobrotu, lepotu i ljubav zdravo za gotovo. Biram da ih budem svesna uvek, i usred tuge i beznađa. Biram zahvalnost. Biram prosto obraćanje pažnje.

Strogi su moji izbori. Kad se zaglupavim, pa ih zanemarim, oštro me podsećaju da se trgnem. Prosto bodu.

Na kraju ove godine, slavim svoje tuge i gubitke. Toliko su me izboli moji bolovi, načičkana sam kao vudu lutka. I te su igle suveniri sa mog turističkog putovanja kroz život, san, duhovnost, svesnost i nesvesnost. I biće ih još. Doneće ih Nova godina, računam.

Preskočite retoričko pitanje o tome šta vam donosi sledeća. Jer ne donosi ništa novo sama od sebe. Samo nam vraća ono što smo mi doneli njoj. Šta unosimo u novu godinu je ono što što će nam ona doneti. Sedite i saberite. Napravite spisak poklona koje dajete Deda Mrazu. Sravnite račun – jedan razlog jedanko sto izgovora. A taj jedan razlog za slavlje sigurno imate. Živi ste. Možda ste preživeli. Možda ste jedva živi. Možda vas je osakatilo ono što vas nije ubilo. Možda ste izgubili više nego što možete da podnesete, ali i dalje nekako podnosite. Možda vam se sunce ugasilo, ali i dalje dišete.

A sve dok dišete, vi birate, sviđalo vam se to ili ne. Budite svesni šta birate. Ako ste živi, sigurno ste izabrali život, šta god jedva podnosili. Zabacite svoj krst na rame i nosite ga kao džak. Pun poklona. Dužni da dajete, dokle god ima života u vama i oko vas. Čak i ako je apokalipsa u toku. Čak i ako treći svetski zvecka praporcima. Čak i ako vam se otvorila crna rupa u srcu. Čak i ako je gorčina sa očajanjem vaš novogodišnji koktel. Ispijte do dna tu čašu žuči u Njegoševu čast, ako nemate kome da nazdravite.

Ako nemate razlog za slavlje, imate za odavanje počasti. Ako ne pravite doček, napravite parastos. Pomenite, namenite. Sa ljubavlju, zahvalnošću i poštovanjem.

Jer ona dolazi. Možda kao kompozicija od sto vagona (da ste živi i zdravi), možda kao lokomotiva. Ukrcaće nas, voziće nas, iskrcaće nas, pregaziće nas.

Da li ste već osetili suludu brzinu kojom život juriša kroz univerzum? Vi ste te varnice. Vi ste ta magična lepota zvezdanog neba. Vi ste taj trenutak. Nemojte ga propustiti samo zato što vam život ne daje ni dovoljno razloga, ni dovoljno smisla. Život u suštini ne daje ništa. Jer sam je razlog i smisao i zato uzima obilato. Dajte mu sve što imate, slavite ga besno, slavite ga očajnički, slavite ga raskošno i raskalašno, slavite ga u sebi i na sav glas… Nova godina je baš dobar izgovor za to.

Pročitajte i ovo: Kako preživeti praznike – šta će mi doneti još jedna Nova godina? 

Aleksina Đorđević

Izvor fotografije: unsplash.com