Da li neke veze imaju rok trajanja?
Društvo često slavi rok trajanja veze kao najvažniji pokazatelj njenog uspeha, ignorišući emocionalnu dinamiku i međusobno poštovanje koje čine srž kvalitetnog odnosa. Primer dugovečnih brakova neretko se slavi kroz broj godina provedenih zajedno, dok se ključna pitanja retko postavljaju: Da li su partneri zaista srećni? Da li je njihov zajednički život bio inspirativan i ispunjavajući? U patrijarhalnim strukturama, naglasak na trajnosti često potiskuje prave vrednosti veze, favorizujući formu nad sadržajem.
Živimo u društvu koje meri uspeh veze prema njenom roku trajanja
Ali niko nikada ne pita te parove kako su se zaista osećali tokom zajedničkog života. Niko ne pita da li je u njihovom odnosu postojao osećaj međusobnog poštovanja. Niko ne razmišlja o tome da li bi ponovo prošli kroz sve to, znajući ono što sada znaju o braku. Niko ne postavlja pitanje da li su ih njihov partner i zajednički život izazvali i inspirisali da dostignu svoj puni potencijal.
Ne postavljamo ovakva pitanja jer nisu prioriteti koje linearno, patrijarhalno društvo vrednuje. Ono što je najvažnije jeste da struktura ostane netaknuta—bez obzira na to kako se oni unutar te strukture osećaju u vezi svog života.
Kvalitet vaših odnosa na kraju određuje kvalitet vašeg života. Ako naši intimni odnosi završe kao jedan od najvažnijih faktora koji utiču na način na koji doživljavamo svoje živote, činilo bi se da bi osećaj autentičnog ispunjenja u tim odnosima trebalo da bude nešto što bi naše društvo kolektivno vrednovalo.
Kada su stagnirajući odnosi normalizovani
Normalizovali smo odnose koji više liče na doživotne kazne nego na nešto što afirmiše život. Partner koji više deluje kao iritantan cimer nego kao ljubavnik i najbolji prijatelj. Često, nesvesno, ponovo stvaramo najteže dinamike porodičnih odnosa iz detinjstva.
Možemo doneti značajne pretpostavke o tome kakvo je emotivno stanje u vezama gde ljudi ne rade na svesnijem pristupu. Međutim, činjenica da se čini da ljudi danas mnogo ređe odlučuju za ulazak u ozbiljne veze sugeriše da kolektivna percepcija romantičnih zajednica stvara sliku koja ih prikazuje kao manje ispunjavajuće kada se sve sagleda.
Neki bi mogli sugerisati da je razlog tome činjenica da su naše kulturne vrednosti postale iskrivljene ili da ljudi prebrzo odustaju kada situacija postane teška—i možda bi bili u pravu. Ali ako se zapitamo koji je stvarni cilj partnerstva u društvu koje počinje da preispituje sve svoje strukture zasnovane na dominaciji—poput belske supremacije, mizoginije, rodnih binarnosti i socioekonomske nejednakosti—logično je zaključiti da bi i neki od istorijskih motiva za sklapanje zajednica mogli biti ponovo razmotreni.
Ako uzajamni osećaj zavisnosti, strah od nemoralnosti i poštovanje svetih zaveta više nisu dovoljni za održavanje svetosti zajednice između dve osobe, šta bi onda činilo osećaj autentičnog ispunjenja u modernom partnerstvu?
Pronalaženje ispunjenja u partnerstvu
Osećaj ispunjenja u modernim brakovima zahteva više od sigurnosti da druga osoba nikuda ne ide. Naša moderna partnerstva zahtevaće osećaj Šakti—životne sile, inspiracije, ekspanzije, prijemčivosti i Duše—ukratko, našim partnerstvima nedostaje istraživanje zdrave ženske energije unutar odnosa.
Kao i u svim drugim aspektima kulture, normalizovali smo strukture odnosa koje ozbiljno nedostaju zdrava ženska energija. Naša partnerstva vrednuju sigurnost, ali ne i živost. Povezanost bez senzualne bliskosti. Udobnost koja često nema znatiželju.
Svako ko je ikada bio u braku može potvrditi da je ono što se dešava unutar bračne dinamike ne samo neverovatno složeno, već i nešto što nikada ne može u potpunosti razumeti iko sa strane. Nisam sigurna ni da dve osobe unutar dinamike u potpunosti shvataju šta se dešava između njih. Tako osećam i u vezi sopstvenog braka s ocem mog deteta. Slojevi kompleksnosti koji su doveli do isteka naše bračne veze dinamike su koje smo oboje radili da razumemo (zajedno i pojedinačno). Ali to su dinamike koje niko osim vas dvoje nikada ne može u potpunosti razumeti.
Osećanja napuštenosti, izdaje i slomljenog srca čine kraj braka jednim od najtežih iskustava kroz koje ljudi prolaze. To je potpuno razumljivo. Ne samo zbog ogromnog osećaja žalosti s kojim se ljudska psiha suočava kada se suoči s krajem nečega što je gradila ceo život, već i zbog socijalizovanog shvatanja razvoda kao ekvivalenta neuspeha, što često podstiče osećaj izolacije u njegovim posledicama.
Redefinisanje značenja uspešne veze
Na primer, šta ako uspeh veze ne definiše njen dugovečni karakter, već količina autentičnosti i poštovanja koja postoji između uključenih osoba? Ako bi to bio slučaj, mnogi odnosi bi bili neverovatno uspešni. Šta ako bismo uspeh veze definisali kroz to koliko nas inspiriše da nastavimo da rastemo i dostignemo svoj puni potencijal?
Istina je da su neki od konstrukta koji su ranije bili povezivani sa uspešnim partnerstvom morali evoluirati, jer smo i mi, kao ljudska rasa, evoluirali. Više ne posmatramo ljude kao imovinu. A s obzirom na nalet tehnoloških inovacija kojima smo izloženi svakodnevno, odjednom se suočavamo s čitavim svetom opcija, distrakcija, koncepata i mehanizama suočavanja na dohvat ruke.
Ako ćemo se obavezati na nešto što ima očekivanje da vremenom postaje sve manje angažujuće, sigurnost i moralnost ne mogu biti jedini motivi za održavanje odnosa. Jer, na kraju krajeva, ono što se krije u korenu naše želje za sigurnošću i moralnošću u odnosima jeste strah. Strah od toga šta će nam se dogoditi ako izgubimo sigurnost ove privrženosti. Strah da će nas okolina osuditi kao neuspešne ili loše osobe. Ali ispod straha od izopštavanja iz kolektivnog statusa quo leži ranjena ženska privrženost. To je deo naše podsvesti koji još uvek veruje da bi biti sam značilo izvesnu propast ili izbacivanje u divljinu života, gde bismo morali sami da se borimo za opstanak.
Predodređeni za neprekidni rast i ekspanziju
Na nivou Duše, znamo da smo u ovaj život došli da se suočimo sa svojim strahovima. Nismo stvoreni da sedimo po strani, da se sigurno krijemo od svojih unutrašnjih „zmajeva.“ Stvoreni smo da se suočimo s njima direktno—da ih „savladamo“ ako je potrebno, kako bismo mogli nastaviti dalje na svom jedinstvenom putu.
Zanimljivo je da kolektivno razumemo da deca treba da se neprestano razvijaju i menjaju—kako unutrašnje, tako i spoljašnje, od rođenja pa do otprilike osamnaeste godine. Ali, iz nekog razloga, nosimo lažnu predstavu da bi ovaj razvoj i promena trebalo da prestanu kada dostignemo odraslo doba, a da uz dozvolu za konzumaciju alkohola, treba da imamo jasnu predstavu ko smo i šta naš život treba da bude.
Predodređeni smo da budemo u konstantnom procesu rasta i ekspanzije—od rođenja pa sve do trenutka kada izdahnemo poslednji dah. Ako odnos može da pruži prostor za tu ekspanziju—kroz zajedničke vrednosti, ideje, kreativnost i međusobno poštovanje—tada taj odnos donosi osećaj autentičnog ispunjenja.
Međutim, ponekad ono što je nekada donosilo osećaj ispunjenja, menja se kako se mi menjamo. A kada ne dozvolimo prostoru za tu istinu da bude normalizovana bez percepcije neuspeha (od nas samih ili drugih), postoji vrlo stvarna cena za ljudsku psihu. Ta cena se manifestuje kroz unutrašnju „ukočenost“ koja se pojavljuje u vidu tuge, ogorčenja, depresije ili žalosti kada shvatimo da smo „hodali kroz život u snu.“
Prihvatanje nesigurnosti u vezama
Ponekad, vezama je suđeno da isteknu. To je neprijatna istina s kojom se moramo suočiti, ali istina koja je, ipak, ukorenjena u realnosti mogućih ishoda braka. Odupiranje otvaranju naših srca i umova mogućnosti nesigurnosti nije samo ono što uzrokuje našu najdublju patnju kada i ako se ove promene dogode, već nas može i sprečiti da se suočimo s istinom direktno. A bez istine, na kraju se borimo protiv toka života, onemogućavajući sebi da budemo nošeni nizvodno ka mestu gde smo, na kraju, predodređeni da stignemo.
Trajanje veze često se smatra njenim najvažnijim merilom uspeha, ali to ne odražava kompleksnost međuljudskih odnosa. Uspešna veza nije samo broj zajedničkih godina, već kvalitet odnosa, sposobnost partnera da inspirišu jedno drugo, izazovu rast i održavaju međusobno poštovanje. Društvene norme koje favorizuju formu nad sadržajem često zanemaruju suštinske vrednosti koje veze čine zaista ispunjavajućim. Redefinisanje uspeha u vezi zahteva pomeranje fokusa ka emocionalnoj povezanosti, autentičnosti i kvalitetu zajedničkog života.