Jesen je već tu, a ove knjige mogu da vam poprave raspoloženje
Postoji određeni osećaj jeseni koji ganjam svake godine, ona hrskavost u vazduhu, ali i pod nogama, zlatni dani koji mirišu na cimet, idealna temperatura za omiljeni kaput, povratak kući iz biblioteke ili nekog muzeja. Češće ga pronalazim u filmovima Nore Efron nego u stvarnosti. To su savršeni kardigani, udobni enterijeri, ona scena u kojoj Meg Rajan šeta ulicama Njujorka s kafom u papirnoj čaši, vetar raznosi lišće, njena odevna kombinacija je besprekorno slojevita, a ona, umesto o buketu cveća, mašta o školskom priboru i buketu savršeno zaoštrenih olovaka.
Ukoliko vam je potreban savet kako da preživite kraj leta, verovatno ste već shvatili da nisam prava osoba za to, jer jesen je duboko utkana u moj lični kod. Odavno znam da jesen ume najjače da zagrli, a naročito da šapne da je samoća prostor koji ćemo tek popuniti. Ne mari što su dani kraći sve dok put ka kući osvetljavaju prozori koji trepere u predvečerju i podsećaju da je dom negde ispred. Da je lepota svuda, ali najčešće u tim malim prizorima. Da će, možda, i tebe neko prepoznati u tom bakarnom sutonu. I dok pratiš svetlo sopstvene duše, u miru si, jer se setiš: jesen je povratak sebi.
A jedan od najpouzdanijih načina da se vratimo sebi jeste, naravno, književnost. Pošto sam leto odavno prebolela, tu već mogu da budem od neke koristi. Izdvojila sam knjige koje imaju atmosferu, slojevite likove, pa i onu vrstu nelagode, poteklu iz fikcije, koja nam je čak i prijatna kada smo ušuškani pod ćebencetom, uz toplo svetlo lampe i mačje prisustvo.
„Intermeco” – Sali Runi
U poslednjem romanu irske spisateljice hodamo novembarskim Dablinom sa likovima koji uče da prežive različite forme gubitka. Ovo je Salino najzrelije delo u pogledu karakterizacije likova i načina na koji ih gradi kroz različite perspektive. Priča je melanholična, toliko da na momente preplavi čitaoca poput sivila kojim su obojene gotovo sve scene, ali upravo zato i duboko emotivna. Samo Sali Runi ume da napiše tako opipljivu intimnost dok istovremeno pokreće važne, univerzalne životne teme i pokušava da odgovori na pitanja sa kojima se kad-tad svi susretnemo. Ono što je kod nje još važno jeste međuljudska povezanost – činjenica da ne možemo jedni bez drugih i da se upravo kroz razgovore, bliskost i razmenu iskustava stvara smisao i otvara prostor za izlečenje.

„Ka dnu”, Ana Bolava
Češka spisateljica mi je sinonim za maglu i atmosferu koju kroji iz šume i močvare. Priroda je kod nje poseban lik koji nas nosi poput bujice do samog kraja. „Ka dnu” počinje krajem novembra i sa prvim mrazevima, kada je u močvari na obodu grada pronađeno telo nestale učiteljice, a taj događaj postaje samo početna tačka za mnogo širu priču o ljudima koji žive jedni uz druge i znaju (ili misle da znaju) tuđe tajne. Ovaj psihološki triler prepliće njihove sudbine u kovitlacu krivice, prošlosti, izbora, društvene dinamike malog mesta i tihe, suptilne tenzije. Bolava je posebno dobra upravo u tom osećaju da se nešto pomera ispod površine: glasine se šire, odnosi menjaju oblik, a priroda kao da upija ono što likovi nisu sposobni da izgovore. Granica između njihovog unutrašnjeg stanja i stvarnosti ostaje nejasna, pa roman ne nudi mnogo sigurnih odgovora, već ostavlja čitaocu da sam odluči šta je zaista video u toj magli.

„Dnevna kuća, noćna kuća”, Olga Tokarčuk
„Dnevna kuća, noćna kuća” roman je koji se teško može spustiti na ove naše, zemaljske okvire i, zapravo, više je mozaik nego roman – vitražni prozor koji nam daje uvid u svet, u šire teme, ali i u priče malog, običnog čoveka; u svece i monahe, u parove i samce, u spokoj i čežnju. I sve to kroz naizgled kratke priče koje se nadovezuju i prožimaju. Kod Tokarčukove je sve metafora, a metafora je stvarnost. Zabačeno selo na poljsko-češkoj granici može da bude stvarni (liminalni) prostor, a može da bude i bajka. Čitalac sam sklapa značenje motiva oko kojih Olga tako vešto kruži: snovi, smrt, život, granice, kuća i dom, pol i rod, porodica (stečena i nađena), starost, vreme. Autorka se obraća nesvrstanima, „čudacima”, onima koji vole samoću, koji se traže, a više od svega piše ženama i razbija patrijarhalne obrasce. Njena melanholija mesta je kosmička, a njena logika se čita poput sazvežđa, bez kojih ona ne može.

„Tajna istorija”, Dona Tart
Postoje knjige koje diktiraju jesenju estetiku, a „Tajna istorija” je jedna od njih. Zločin nam se otkriva na samom početku, pa zašto onda ostati uz jedan tako obiman i relativno spor roman koji svoje najbolje strane crpe iz atmosfere? Upravo zbog atmosfere. Dark academia je nezvanični naziv žanra koji se izdvojio kao supkultura i koji nam donosi estetiku koledža, maglovitog kampusa, biblioteka i studenata u odelima od tvida koji se olako hvataju brendija, i to serviranog u šoljicama čaja. Ono što je mene posebno privuklo jeste spoj Dostojevskog i filma „Društvo mrtvih pesnika”, uz vešto korišćenje latinskog i interpretiranje Homera, Platona i Euripida. „Tajna istorija” je roman koji analizira ideologiju, slobodu, moral, lepotu i opsesiju, večne teme ljudskog postojanja, pripadanja i taštine.

„Mala crna knjiga gastronomije”, Nina Bovan
Holden Kolfild je poželeo da pozove pisca na telefon, a ja imam tu sreću da sa Ninom godinama obilazim najbolje restorane. Negde između hedonističkih zalogaja i beskrajnih razgovora, izrodile su se i ove priče. U njima se mešaju crna komedija, horor, misterija, apsurd svakodnevice i sasvim neočekivani zločini, dok hrana ostaje jedna od glavnih junakinja – očekivano dobra, zavodljiva i često neraskidivo povezana sa onim što se likovima događa. Svaku priču prati i recept sa detaljnim uputstvima za pripremu jela koja se u njoj spominju, što zbirci daje još jedan sloj uživanja i dodatnu vrednost. Preporuka da je ove jeseni držite blizu svoje kuhinje.

Autor: Marijana Ristić
Foto: Marijana Ristić