Klimakterični dnevnik: Slobodan čovek

Slobodan čovek objašnjenje duguje jedino sebi – svom razumu i savesti – i onim malobrojnima koji su mu potvrdili svoje pravo na objašnjenje.” Erih From

I mada knjigu “Umeće življenja” čitam već po ko zna koji put u poslednjih desetak godina, ponovo zastajem kod ove rečenice. Iznenađena sam koliko me je iznova dirnula i prodrmala. Pitam se zašto nisam bila spremna da je prihvatim ranije? Možda sam morala da ostarim, da me stignu ozbiljne godine u kojima o slobodi mogu opuštenije da promišljam. Iako još uvek nisam sigurna da mogu ovu rečenicu da sprovedem u delo, važno mi je da mogu da je čujem, razumem, ali primećujem i otpore i pitam zašto je to toliko teško?

Naravno, za ovu knjigu se hvatam svaki put kad se osećam zaglavljena u ćorsokaku. Kako dalje? Ovo što trenutno radim me muči i iznuruje, ali sam uporna i pitam se zašto to radim sebi? Ali te dileme samo promiču kroz moju glavu dok iznova rutinom mučim sebe. Nemam ni trunku kapaciteta da zastanem i bavim se njima. Da me pitate zašto, odmah bih vam rekla da nemam vremena zbog silnih obaveza, to mi je uvek sigurno opravdanje. No, negde podsvesno znam, da sam za početak mogla da iskoristim vreme u kom sam se pravdala drugima, a većina njih uopšte to nije zasluživala.

Nekako me ova Fromova rečenica ošamarila iz više uglova.

Kao prvo “slobodan čovek objašnjenje duguje samo sebi – svom razumu i savesti”. Moćna, oslobađajuća misao. Posebno za mene, jer ja sebe stavljam na poslednje mesto, kad god je neka frka. Kao da ja nisam nimalo važna ili možda mislim da sam svemoćna, da mogu sve da izdržim i popravim. I tako guram decenijama, tek me je poslednja godina malo prodrmala i otreznila. Ne mogu sve. Nije da nisam pokušala, pritiskala sam i terala sebe kao najgori gonič robova, sve dok me strašan umor nije preklopio i naterao da ležim u krevetu sedam dana, a onda još sedam. Tek na kraju te druge nedelje priznala sam: ne mogu. Nije išlo lako, prekoriti sebe da sam slaba, plačljivica, mekušac, to je uvek moja prva reakcija. Ranije sam obično time dizala sebe, no, sada je telo reklo: ma batali me bre tvoje kritike i omalovažavanja, hajde u krevet još sedam dana. Ustajala sam na silu, borila sam se lavovski sa tim svojim telom; ja nisam baba, malo muke svakog snađe, ali ono se nije dalo.

Polako sam popuštala i lagano shvatala da se svet oko mene nije raspadao bez moje pomoći. Možda su ukućani čak i živnuli, uzeli stvari u svoje ruke i osetili se vredno, korisno. No, istina je da su se i oni dugo borili protiv moje slabosti. Kada vi legnete i očekujete negu koju dajete okolo, nastupa teško razočarenje. I mislim da me je to dodatno učinilo slabom i bespomoćnom. Jer, ljudi su navikli da dobijaju od vas, navikli su da vi sve možete, da vam je lako; vi ste navikli da se osećate snažno, sposobno i u takovoj postavci stvari, na kraju ostajete sami. Vi ne umete da tražite, drugi misle da možete, da je to nešto prolazno, čak vas, ako se produži, smatraju i razmaženim. I vi sebe tako vidite, ali na kraju shvatate da niste, da ste samo slabi i ranjivi. No, slabost i ranjivost nisu nikada kod mene imali težinu. Nema opravdanja. I tako, jedno zamršeno klupko emocija vas pritiska, kolo pravdanja se pokreće; nepregledno pravdanje i sebi i drugima. Bez cenzire, nesvesni da mnogi to ne zaslužuju. I to me snažno iscrpljuje i sve više ljuti. Jer, uz sav taj trud, pravog saosećanja dobijamo jako malo i tada lako upadamo u samosažaljenje, niko me ne vidi, ne voli, ne štiti.

Kažu mi traži pomoć. Znam, ali ja ne umem to, često osetim stid jer gnjavim ljude. A možda mi je samo teško da budem slaba, i u svojim i u tuđim očima. Biti jak, to je cilj, to je hrabrost, to je moć. Kakva moć? Pa eto, nisi zavistan od drugih, znači, slobodan si. Kakva varka.

Moram da vam priznam, iako sve radim sama, ja nisam slobodan čovek. Strašno zavisim od tuđeg mišljenja, o slici koju ostavljam u porodici, društvu i zato se često pravdam svakome, osim sebi. Dok ležim u krevetu, ja premotavam film, razne životne situacije, moje ponašanje i odjednom shvatam da sam se davala puno, možda ponekad i previše, možda nekome premalo, no to nije važno, jer zadovoljiti tuđe potrebe i zahteve jednostavno je nemoguće. Ali, sad, ovog trenutka, sigurna sam samo u jedno: više od ovoga ne mogu da dam. Treba mi pauza od svih, moram sebe da pogledam. I neka se ljute, pa i ja sam ljuta mesecima, godinama, a mnogi to nisu ni primetili.

Moram da stanem i prestanem da rasipam energiju na nepotrebne ljude. Ne moraju svi da me vole, odobravaju i hvale. Imam preko pedeset godina, dosta je pravdanja, objašnjavanja i dokazivanja. To sam, što sam. Ne zanimaju me njihove kritike. Oni ne znaju, niti se posebno udubljuju kako ja živim, koje probleme imam, sa kakvim se životnim izazovima nosim. Objašnjenje dugujem samo sebi, svojoj savesti i ono što je za mene jako važno i prosvetljujuće: “i onim malobrojnima koji su nam potvrdili svoje pravo na objašnjenje.”

Šta me briga šta misli neki tamo svet. Čak se selekcija mora napraviti i među bliskim ljudima, u porodici, ako nisu zaslužili i potvrdili svoje pravo, neće dobiti objašnjenje. Ne zato što smo mi zli, pokvareni, što želimo da mučimo druge, već zato što oni moraju da zasluže naše poverenje i ljubav. Moramo biti svesni toga ako želimo živeti slobodno, u suprotnom smo robovi socijalnih, moralnih i emotivnih ucena, pa makar one dolazile i od najbližih članova porodice i prijatelja.

Nije mi lako da ovo svarim, presečem, već dugo živim kao navijena mašina. Ali moram pokušati, ovako više ne mogu. I to “ne mogu” moram poštovati, jer psiholozi kažu: “ne mogu” je izraz samopoštovanja, a ja sam ga davno izgubila.

Želim biti slobodan čovek. Tačka.

Leposava Vukoičić Jovanović, Klimakterični dnevnik