Šta je sindrom krivice preživelih – da li ga doživljavate i kako sebi da pomognete

Krivica je najdestruktivnije osećanje u spektru kompleksnih ljudskih emocija, koje vas može pratiti celog života i uticati iz senke nesvesnog na sve vaše životne izbore, ponašanja, akcije i reakcije.

Različiti su i brojni uzroci zbog kojih krivica nastaje, vezani za traume iz detinjstva, vaspitanje, nedostatak samopoštovanja, nesigurne modele afektivne vezanosti i obrasce ponašanja koji iz svih ovih razloga mogu nastati. Međutim, postoji posebno traumatično osećanje krivice, koje se opisuje kao krivica preživelih i vezano je za preživljavanje situacija opasnih po život.

To su situacije u kojima se desila nesreća, u kojoj je drugi stradao, dok ste vi (možda jedini) preživeli i to su najčešće udesi i saobraćajne nesreće, ali i prirodne katastrofe, ratna razaranja i drugi događaji koji su krenuli po zlu. Ako imate takvo iskustvo (u detinjstvu, ili kao odrasla osoba) i povremeno se i dalje pitate da li ste mogli nešto više da učinite u vreme događaja, ili osećate da ste vi nekako odgovorni što su stvari pošle naopako i osećate se krivim kao da ste učinili nešto pogrešno, jer ste vi preživeli, a neko drugi (ili mnogi drugi) nisu, onda imate krivicu preživelih.

Sindrom krivice preživelih je nešto poput postraumatskog sindroma (PTSP-a), ali je direktno vezan za situacije opasne po život u kojima su drugi stradali, dok ste se vi „izvukli“. Pojam krivice preživelih je skovan prvi put, kako bi opisao psihološko stanje onih koji su preživeli Holokaust.

Šta je sindrom krivice preživelih

Krivica preživelih je duboko potresna, oni se mogu pitati zašto su ovde, dok drugi nisu. Razmišljaju o tome da li su uopšte zaslužili da budu pošteđeni, ili je to neka posebno okrutna kazna viših sila, koje je njih ostavila u životu, odnevši druge živote. Ovakvo razmišljanje je karakteristično za roditelje koji u nesreći izgube dete, kao i za osobe koje su uzrokovale saobraćajne nesreće koje su odnele nevine žrtve. Ni jedna kazna i sankcija koja usledi, ne pomaže da se olakša savest, kada znate da je neko stradao vašom greškom. Krivica koja prožima ljude koji su traumatizovani na ovaj način, duboka je i trajna, a oni koji je osećaju često i ne žele da je se oslobode, smatrajući da je to jedina pravedna kazna – da žive noseći nečiji život na duši.

Stručnjaci za mentalno zdravlje kategorišu krivicu preživelih još i kao „zaostalu senku onih koje nismo mogli da spasemo“.

Pročitajte i ovo: Kako da pronađete sreću kroz prihvatanje tuge

Kako se krivica preživelih manifestuje

Simptomi koje izaziva krivica preživelih i njihov intenzitet zavise od lične otpornosti, kao i od situacije koju je neko preživeo i mogu biti slični ili povezani sa depresijom. Ovaj oblik krivice često se manifestuje kao razdražljivost, osećaj beznađa, nedostatak motivacije, doživljavanje „flešbekova“, promene raspoloženja, gubitak apetita i težine, probleme sa spavanjem, glavoboolje, teškoće sa održavanjem pažnje, strah, konfuziju i suicidne misli.

Od uznemirenosti koja ne ometa mnogo funkcionisanje na dnevnom nivou, do potpunog rastrojstva, sindrom krivice prežvelih značajno utiče na svakodnevni život i važno je zatražiti pomoć i podršku. Pre svega, osobe koje pate od ovog sindroma moraju poverovati da zaslužuju pomoć i podršku i želeti da se osećaju bolje. Pomoć im je potrebna da bi proširile perspektivu i prihvatile stav da kad su već žive, i kad im je dat taj dar ili taj teret, onda su i dužne da žive najbolje što mogu.

Krivica i trauma

Krivica preživelih je oblik traume – bes, krivica i stid su uobičajene emocije koje se doživljavaju nakon traumatičnih događaja i mogu ih iskusiti i oni koji nisu bili direktno ugroženi, već su se našli u ulozi bespomoćnih svedoka.

Kretanje kroz krivicu preživelih ni za koga, bez obzira na nivo upletenosti u traumatičan događaj, nije lako ni na koji način, ali je moguće.

Najteži deo je opraštanje sebi – ljudi imaju tendenciju da sebi budu najoštrije sudije i u bezazlenim situacijama, koje se ne mogu uporediti sa katastrofalnim i traumatičnim događajima u kojima su nekog izgubili ili nisu mogli nikome da pomognu. Potrebno je razumeti šta znači oprostiti sebi – to ne znači odbaciti odgovornost, ne osećati tugu i ne žaliti zbog gubitka, već živeti sa svim tim osećanjima, živeti sa gubitkom i prihvatiti svoja ograničenja. To znači prigrliti žaljenje i tugovanje zbog gubitaka i ne odbaciti životnu snagu i radost. To znači prihvatiti dužnost da pošteno odživite svoj život, jer, koliko god oštećeni i povređeni bili, morate živeti, a ne samo čekati da vas smrt osloboditi. To znači zadržati mentalnu snagu i pronaći svrhu i smisao u tome što ste pošteđeni. To znači sastaviti slomljeni duh i biti hrabar. Postati primer drugima, koji pokušavaju da se sastave i nekako nastave.

Da bi oni koje proganja krivica preživelih pronašli duševni mir, moraju prihvatiti sva svoja osećanja i nadići ih prihatanjem objektivnosti i realnosti. A to je da postoje i drugi faktori koji su usmeravali i izazvali traumatičan događaj ili katastrofu, nad kojim oni nisu imali nikakav uticaj.

Brojni primeri pozitivnog doprinosa društvu onih koji su prigrlili gubitak i transformisali krivicu u svoj deo odgovornosti, govore o volonterskom radu, memorijalnim fondovima, akcijama koje menjaju zakone i osiguravaju više bezbednosti i više pravednosti. Preživeti može da znači i slediti te primere i pružiti ih drugima koji preživljavaju.

Pročitajte i ovo: Kako da pronađete isceljenje posle životnih slomova i gubitaka

Naslovna fotografija: WANNABE Media

Brankica Milošević veruje da je dete u nama najvažnija osoba na svetu, koja zaslužuje svu onu ljubav koju rasipamo okolo. Sve je zanima, o svemu ima mišljenje i ne okleva da ga promeni.