Ljudi i kućni ljubimci – zašto toliko volimo naše krznene prijatelje

Da li ste čuli za šalu koju su plasirali milenijalci? Za njih su deca kao egzotični kućni ljubimci – temperamentni, skupi za održavanje, uporni i izbirljivi u hrani i preferencijama. I imaju životni vek koji premašuje vek njihovih čuvara. Smešno je, svakako. I izaziva nelagodnost. I nekako navodi na razmišljanje o tome koliko su kućni ljubimci (egzotični ili obični) važni u našim životima.

Budite sigurni da su pre svega, u zapadnom svetu kućni ljubimci (psi i mačke), brojniji od dece. U Americi 70 posto domaćinstava ima kućnog ljubimca, dok 40 posto ima izdržavano dete. Takođe, psi su dominantni kućni ljubimci, 20 posto više domaćinstava ima pse (u odnosu na mačke).

Međutim, lista negovanih životinja daleko prevzilazi tradicionalnu podelu na pse i mačke. Tu su konji, ptice, hrčci, gmizavci, insekti, ribice… Oni žive u posebno uređenim mestima, a često dele životni prostor. I dajemo im imena. Mnoga deca odrasla su uz kućne ljubimce, volela ih i iskusila prvi doživljaj gubitka. Deca često opisuju ljubimce kao „lepše od ljudi“ – to znači druželjubivije, željnije da udovolje, i postojanije u svojoj odanosti od ljudi.

Zašto kućni ljubimci izazivaju tako snažna osećanja i divljenje? Na kraju krajeva, većina nas je u velikoj meri neosetljiva na opšti tretman životinja. One koje se uzgajaju radi mesa i drugih proizvoda, često borave u užasnim uslovima, ne želite o tome ni da razmišljate. Cirkusi i zoološki vrtovi su krivi za ozbiljne zloupotrebe životinja. Životinje se koriste u eksperimentima, kojima ne biste želeli da svedočite. A tek vrste označene kao grabljivci i štetočine! Ipak, naši kućni ljubimci su predmet naše nežnosti i ljubavi. Verovatno za to postoje dobri razlozi.

Kućni ljubimci kao pratioci

U idelanom svetu, neko nas čeka kad dođemo kući posle napornog i stresnog dana, raduje nam se i pozdravlja nas, iskazujući naklonost. Zatim strpljivo sluša naše gunđanje bez komentara i samim svojim prisustvom nas podstiče da promenimo brzinu, da pređemo na sledeću fazu dana. Pa, jasno je – kućni ljubimci rade sve to. A naš mozak proizvodi oksitocin kad ugledamo dragu životinju. Mi i kućni ljubimci „regulišemo“ jedni druge – životinje čitaju naše ponašanje, kao i mi njihovo. One očigledno uživaju u našem društvu, kao i mi u njihovom. Neki kućni ljubimci vam se sklupčavaju u krilu i uvlače vam se u krevet. Drugi se zadovoljavaju prisustvom na strateškoj udaljenosti. To prijateljsko prisustvo nas umiruje i čini da se osećamo bolje. A pogotovu maženje i drugi izrazi naklonosti. Te uobičajene neverbalne razmene su elementarne za svaku vrstu. Nije ni čudo što životinje održavaju raspoloženje starijih osoba u institucijama i pozitivno utiču na socijalno povučenu decu. Kućne ljubimce ne zanimaju naši prošli životi, ili društvene pretenzije, oni samo žele pristojan tretman. Čak i najmrzovoljniji među nama, u stanju su da pristojno tretiraju krznenog prijatelja, makar na trenutke.

U današnje vreme, kućni ljubimci nisu striktno vezani za kuću – oni mogu da putuju sa nama, možemo ih nositi u posebno dizajniranim nosiljkama i transporterima. Životinje „emocionalne podrške“ sve češće se viđaju na aerodromima, u prodavnicama, kafeima. Poruka koja se sve češće prenosi, jeste da su nama životinje potrebne isto koliko i mi njima, ako ne i više.

Pročitajte i ovo: Podsetnik za trenutke kada se osećate preopterećeno

Šta radimo jedni za druge

Kućni ljubimci su retko uslužne životinje – ne vodimo pse i mačke u prodavnicu, ne vodimo sa sobom konje, koji bi mogli da nam ponesu cegere. Ali, oni rade za nas (kao i mi za njih), razne stvari.

Jedna od njih je tradicionalna uloga zaštite, koju psi i dalje imaju u mnogim domaćinstvima, naročito u kućama sa dvorištem. Pas koji laje, može obeshrabriti uljeza, ali „opasni“ psi poput vučjaka ili dobermana, pružaju određen nivo sigurnosti. Veliki psi su veliki zaštitnici i odlični su sa decom. Takođe, psi nam donose onu vrstu discipline koja nam je sa godinama sve potrebnija – veliki ili mali, oni nas izvlače iz kuće. Pošto moraju da se kreću, i mi se krećemo sa njima – prihvatićemo da moramo da prošetamo psa (jer mu je to neophodno) iako nam se uopšte ne izlazi i radije bismo preležali dane, pre nego što ćemo naterati sebe da odemo u teretanu (jer je to neophodno za naše zdravlje). Pre pedeset godina niko nije hodao sa kesicom u džepu i skupljao „pseći otpad“, a danas je to uobičajena pojava.

Kućni ljubimci imaju beskrajan niz dnevnih zahteva – iako često gunđamo, ta disciplina je dobra za nas, a dobra je i za decu – kada odlučujemo o usvajanju kućnog ljubimca zbog deteta, moramo izgovoriti onu čuvenu rečenicu „možeš imati psa, ako si spreman da ga šetaš, čistiš za njim, hraniš ga i brineš o njemu…“ na šta deca pristaju bez razmišljanja, a šta se dešava posle, spada u anegdote i filmske scenarije. Njihov pas postaje naš pas, i dok se bunimo i otimamo, on u potpunosti osvaja naše srce i postaje naša četvoronožna ljubav – i obaveza.

I nikako ne treba zanemariti društvenu funkciju kućnih ljubimaca – svako ko šeta psa (ili mačku – danas je i to sve češća i uobičajenija pojava), sreće druge šetače kućnih ljubimaca, sa kojima spontano stupa u razgovor. Na istom šetalištu, u uobičajeno vreme, naviknete da viđate druge vlasnike kućnih ljubimaca, računate na to da ćete ih sresti i radujete se druženju.

Kućni ljubimci bude u nama i dete i roditelja u nama

Svako ko ima krznenog prijatelja, provodi sa njim kvalitetno vreme – u igri i maženju. Kada imamo štene, ili mače, ono je neprekidno uz nas, slatko i umiljato, ponekad odgajimo mladunče umesto majke, hraneći ga mlekom uz pomoć cucle ili šprica i ono nas doživljava kao majku. Kućni ljubimci  brzo rastu i mlada životinja postaje drug u igri, kojoj se rado prepuštamo i to je možda najspontanije i najzabavnije što radimo u životu. Dete u nama se oslobađa u igri za kućnim ljubimcem, trkamo se sa psima i bacamo im igračke koje nam donose, valjamo se sa njima i igramo se kao što se psi između sebe igraju, treniramo reflekse u igri sa mačkom, dok ona lovi pantljiku, ili našu ruku, ili svoju igračku. I uvek znamo kada životinja hoće da se igra, a kada samo želi da se umiri i mazi.

To razumevanje izgradili smo kroz kompleksan odnos, posmatrajući jedni druge, učeći da prepoznajemo i čitamo znake neverbalne i verbalne komunikacije. Ne postoji osoba koja ne razgovara sa svojim ljubimcem, ponekad mu tepa, ponekad ga grdi, a ponekad mu se obraća sa sigurnošću da životinja to razume (Čekaj, još je vruće, mora malo da se ohladi. Nećemo sad napolje, još nije vreme. Šta ti je to na uvetu, dođi da vidim. Šta je bilo, ah, prazna ti je činijica za vodu, žedan si…). I naravno, naši kućni ljubimci nas razumeju, kada im se obraćamo rečima, kao što i mi razumemo njih kad cvile, laju, reže, mjauču.

Proširenje identiteta

Ključni aspekt ljduskog identiteta je skup odnosa koje imamo sa drugim ljudima, onima kojima pripadamo i za koje se zalažemo. To su ljudi (partneri, prijatelji, deca) sa kojima imamo svakodnevnu afirmaciju, koje štitimo i na koje računamo u budućnosti. Za mnoge ljude, taj krug brige i staranja uključuje i kućne ljubimce. Ljudi svoje ljubimce smatraju članovima porodice (jedno istraživanje je utvrdilo da 85 odsto ljudi koji imaju pse i 76 posto onih koji čuvaju mačke, navodi ovu tvrdnju), daju im lična imena, brinu o njihovom zdravlju i dobrobiti i nastoje da ispune njihove potrebe.

Nivo intimnosti, bliskosti i nežnosti koju delimo sa kućnim ljubimcima obično je veoma visok – oni nam sede u krilu, spavaju u našim krevetima, mi ih grlimo i ljubimo, kupamo i mazimo. Objavljujemo njihove slike na društvenim mrežama (i otvramo im profile), koristimo njihova imena kao lozinke, obeležavamo njihove rođendane (ako ih znamo).

Kućni ljubimci su naši saputnici na životnom putu, a neki imaju sa nama dužu istoriju od romantičnih partnera, supružnika ili dece. Imaju postojanost, kojoj ljudi ne mogu da konkurišu. I kada ih izgubimo, bolujemo i tugujemo, kao kad izgubimo voljenu osobu. Ljubav koju imamo za naše kućne ljubimce obojena je našom potragom za lojalnim društvom, smislenom komunikacijom, uzbudljivom igrom, stabilnim identitetom, razmenom osećanja i utehom. Zaista, kućni ljubimci nam sve to pružaju svakodnevno i nikada nas ne razočaravaju i ne povređuju. Oni nisu zamena za ljudski kontakt i interakciju – oni nam na najvišem nivou pružaju emocionalni kontakt i interakciju i osim naše ljubavi, zaslužuju i divljenje i poštovanje.

Pročitajte i ovo: Šta da radim kad neko moj pati?

Naslovna fotografija: unsplash.com

Brankica Milošević veruje da je dete u nama najvažnija osoba na svetu, koja zaslužuje svu onu ljubav koju rasipamo okolo. Sve je zanima, o svemu ima mišljenje i ne okleva da ga promeni.