Milenijalkama koje uskoro pune 40 godina

U narednih nekoliko godina, najstariji milenijalci zaokružiće četiri decenije – divan, dostojanstven i vredan broj. Verovatno već razmišljate šta taj broj znači – ulazite u petu deceniju, bliži ste kraju svog života nego početku, moraćete da proživite sve užase menopauze i da neminovno uđete najpre u srednje godine, a zatim i u treće doba. Razmišljate o starenju i osećate se nelagodno. Ali, starenje znači mnogo toga a sa 40 niste stari, ali dugujete sebi da budete zreli. Ako vam do sada nije pošlo za rukom, ne brinite. Lični rast i evolucija intenziviraju se sa približavanjem srednjim godinama, preispitivanja su neminovna i možda vas dovedu do značajnih prekretnica, koje će vas odvesti dublje i dalje u ličnu afirmaciju i ispunjenje, nego što ste mogli da se nadate. 

Društvo želi da verujete da vam je četvrta banka poslednja pristojna decenija, u kojoj ste još uvek žena, iz onog ugla koji apostrofira ženstvenost, romansu, služenje ženskoj ulozi u porodici i društvu. Kao koncept, služenje je dostojanstveno i dostojno poštovanja, osim što je vrlo ispunjavajuće. Ali, kao ženska uloga, služenje se podrazumeva kao primarno i ne bi trebalo da se ijedna žena buni protiv svog položaja sluškinje čovečanstva – da rađa, neguje, brine, hrani, čisti i na sve načine servisira praktično sve oko sebe.

Ako, dakle, niste ostvarile majčinstvo do četrdesete, sada morate da potrčite i da uhvatite zadnji voz, ili barem da pokušate, da biste zadobili saosećanje i sažaljenje (eto, trudila se, sirota, ali, proš’o voz), jer ako vas ne sažaljevaju, onda će vas osuđivati, kao da je pravo da živite prema sopstvenim uverenjima i upravljate svojim životom onako kako želite i najbolje umete samo deklarativno – ono koje niko normalan ne pošuje, ali zarad demokratskih vrednosti, ljudskih sloboda i jednakosti (koje su izgleda, takođe, samo deklarativne, postoje, ali se ne praktikuju) potrebno je da ih društvo ima. Društvo će tolerisati „osetljive“ grupe koje se bore za praksu svojih deklarativnih prava, ali neće shvatati ozbiljno ženu od 40 godina, koja nije odradila svoj deo služenja. Niti će je smatrati pripadnicom neke „osetljive“ grupe – ako se bunite protiv normi, bićete etiketirani kao sebična, razmažena, neprilagođena, promašena i luda žena. Što je najgore, u vama postoji deo vas koji će na sve ove osude skrušeno klimati glavom i osećati se krivom i bespomoćnom. 

Pročitajte i ovo: Korak po korak i stižem – tamo gde uopšte ne želim da budem

Nasuprot tome, ako ste sve uradili kako treba, imate porodicu i smatraju vas ozbiljnom ženom, posvećenom suprugom i majkom, koja daje sve od sebe da uskladi lični život i profesionalne obaveze, tako da ništa (niko) ne trpi (osim nje), društvo vam poručuje da vam je sa 40 vreme da se pomerite sa scene i prepustite svet mlađima. Svojoj deci na primer. Društvo očekuje od vas da živite za svoju decu i kroz svoju decu, vaše potrebe se više ne računaju, za vas više nema ljubavi i strasti, eventualno vam ostaje profesionalni napredak, ili prosto životarenje i pronalaženje novih hobija (korisnih, po mogućstvu), kad deca odrastu i odu od kuće. Dok ona ne dobiju svoju decu, a tada vam se smeši najveća od svih radosti uspešnog majčinstva, prilika da budete baka-servis i da opet odgajate decu, samo sa pola radnog vremena. 

Šta će se desiti sa vama nakon četrdesete, ako ne ispunite društvene (patrijarhalne i genetske) programe? Možete se razboleti i boriti protiv bolesti (to je društveno prihvatljivo), možete pobediti (i steći neke zasluge), ili umreti (i izazvati opšte žaljenje). Bolest se sasvim uklapa u društvene konvencije i koncept služenja. Zapravo, predstavlja jedini prihvatljiv izgovor da više ne služite. Da se okrenete sebi i brinete o sebi, jer se borite za život, pa imate svačiju dozvolu da budete sebični. Ali, ako ste zdravi, vitalni, autentični, ako ste zatvorili jedan krug i sa 40 osećate kao da ste započeli novu životnu avanturu, ako stavite sebe na prvo mesto i počnete da putujete, nastavite obrazovanje, prekvalifikujete se, promenite posao, grad, državu, razvedete se, nađete mladog ljubavnika, onda ste veštica, ili prosto ludača koju je strefio klimaks, pa „ne zna gde tera“. Postajete persona non grata iako vam to niko neće otvoreno reći. Jer, svojim primerom trujete umove poslušnih žena, koje se nikada ne bi pozabavile sopstvenim nezadovoljstvom i pitanjem ispunjenosti i smisla sopstvenog života (na pragu srednjeg doba), da ih niste inspirisali. 

Društvo ne želi inspirativne žene, osim ako nisu umetnice, koje su lude po difoltu, sklone suicidu i umiranju u mladosti. Društvo ne želi žene koje „rade šta hoće“ jer one onda rade suprotno od onog što društvo želi – služe sebi, svojoj višoj svrsi, samoostvarenju, umesto da služe drugima i društvu. 

Zato je ženama tako teško da praktikuju poruke psihologa i duhovnih učitelja, da stave sebe na prvo mesto, da pronađu sebe, da vole sebe. Da ostvare sebe. Ostvarena žena je opasna, jer se odmetnula daleko van društvenih ograničenja i standarda. 

Pročitajte i ovo: Klimaks kod žena – pojačalo za ludilo

U šta verujete, milenijalke? Čemu su vas naučile vaše majke? Čemu ste naučile svoje ćerke? Šta hoćete od života – osim onog što već imate i osim da ostvarite ono što se od vas očekuje, ako još niste. Kome pripada vaš život? Kome i čemu ste se dali i posvetili, i da li ste možda završili sa tim? Verujete li dva postoji još nešto što možete učiniti – za sebe? Smete li da činite nešto za sebe i čija vam je dozvola potrebna? 

Mi vam kažemo da ste sa 40 zaista još uvek mlade i u punoj snazi. Ne u stilu četrdesete su nove tridesete, što i dalje predstavlja propagandu mladosti i svih trikova da se mladost zadrži i produži, da ostanete na sceni, izađete još jednom na bis, pokupite još aplauza. Ne to. Sa 40 dolazite do granice na kojoj se procenjuje i obračunava sve što imate i umete. I kad sravnite račune, može se ispostaviti da ste najmanje trošile na sebe i da vas je najviše koštalo ono što ste dali drugima, a da vam se istovremeno najmanje isplatilo. Kada to utvrdite, realno ste dovoljno snažne, samosvesne, iskusne, mudre i sposobne da uvedete novu računicu. Možete odlučiti da ste zaista zadovoljne sobom, ne postoji imperativ da nešto drastično menjate sa 40. Ali, možda još niste dozrele do te promene, znate? Pojedine žene sedaju u čamac, uzimaju vesla i izlaze na otvoreno more i posle pedesete, potpuno sigurne da će veslanje naučiti usput i da je hrabrost izlaska na pučinu čin ljubavi prema sebi i da je to dovoljno. Sigurno poznajete neke od njih. One se ne plaše starenja i nisu poverovale u to da treba da se povuku i nestanu, nisu poverovale da nekome zauzimaju mesto, već su se odvažile da potraže i sebi stvore mesto na kome se osećaju dobro, na kome mogu prihvatiti starenje onako kako žele. 

Možete li da zamislite za šta bismo bile sposobne da se ne osećamo loše zbog starenja? Da prihvatamo sa radošću i uzbuđenjem svaku sledeću godinu? Da se osećamo dobro zbog sebe i sa sobom? 

Sa četrdesete možete naučiti mnoge važne i suštinske veštine, bez kojih ste proveli veći deo života. Da postavljate granice, recimo. Da odbacite toksične osobe i prekinete toksične odnose. Da zaista razumete, prihvatate i volite sebe. Da opraštate. Da osećate zahvalnost. Da volite, jače i dublje nego ikad. Da uživate u seksu, kako niste znali da je moguće. Da ostvarite svoje snove, koje ste zanemarili i stavili na čekanje, jer je sve drugo bilo preče. 

Četrdesete su vreme kada shvatate da ništa nećete izgubiti, osim balasta koji se odvažite da odbacite. Zato proslavite taj rođendan sa osećanjem da vaš život zaslužuje slavlje i da je došlo vreme darivanja – sebe. 

Naslovna fotografija: unsplash.com

Brankica Milošević veruje da je dete u nama najvažnija osoba na svetu, koja zaslužuje svu onu ljubav koju rasipamo okolo. Sve je zanima, o svemu ima mišljenje i ne okleva da ga promeni.