Dvostruki standardi Holivuda, a i šire – sivokosa i večiti plavušan

Ako vam se čini da su dvostruki standardi koji se primenjuju pri proceni, oceni, a pre svega, osudi, pre svega ženskog ponašanja prevaziđeni, da predstavljaju rudiment iz srednjeg veka i da je doba u kome živimo vek oslobađanja – čini vam se. Možda vi živite tako, možda ste zaista autentični u sopstvenom oslobađanju, možda imate privilegiju i luksuz da budete okrženi ljudima otvorenih umova, toplih srca, dubokih duša, sa kojima delite (i množite) životne vrednosti u slozi, razumevanju i toleranciji, pa vas ostatak sveta ne zanima. Svako kreira svoju realnost i vi ste osvojili svoje pravo na realnost u kojoj je 21. vek zlatno doba. Kao što ste možda osvojili i pravo da ignorišete gluposti koje vas ometaju i uznemiravaju. Ali, koliko god da ste uspeli da poisključujete televizore, pogasite društvene mreže i živite „anplagt“ koliko je ljudski izvodljivo u 21. veku (a nije), ne možete da ne naletite na dvostruke standarde pri manevrisanju u svakodnevici (kao što ne možete biti vozač i ne ogrebati barem branik, baš nikad). 

Dvostruki standardi – mere po kojima se suprotnim ocenama ocenjuju ista ponašanja suprotnih polova, pri čemu se obično žensko ponašanje osuđuje, a muško toleriše, pa čak izaziva i žamor opšteg odobravanja, ako ne i otvorene aplauze divljenja – dolaze direktno iz patrijarhalnog kolektivnog nesvesnog. 

Molim vas da zamislite partrijarhat kao entitet, kao energetsko biće, protoplazmu, vrstu prvobitnog mulja iz koga se čovek ispunoglavio u žabu (da, to je priča o princu), dok je princeza uvek bila princeza i nikad se nije pretvarala u zver (da, i to je priča o princu i muškoj transformaciji), osim što se ubadala na otrovna vretena i jela otrovne jabuke pa malo premirala (a to je priča o buđenju, o ujedinjenju muške i ženske energije, koja vodi dalje, ka zajedničkoj transformaciji, ka rastu i razvoju), ili je bila neugledna, siromašna, pa čak i malo dronjava, ali vedrog duha, radoznala, bistra, dobra i divna, toliko da njenu lepotu ništa nije moglo da unizi (to je priča o duši i unutrašnjoj lepoti, o lažnom sjaju, i o pravom, koji neminovno dolazi do punog izražaja, kada je čovek istrajno plemenit i čovečan)… Dakle, taj patrijarhat čuva sve informacije u svom organskom pamćenju, koje donosimo sa sobom rađajući se i koje se aktiviraju pod uticajem sredine i društva, tokom odrastanja.

Pročitaj i ovo: Prva velika ljubav te formira – ili deformiše

Taj patrijarhat čuva sećanja na matrijarhat, na doba ženske moći, ali čuva ga u najstrožoj tajnosti, sam od sebe. Svrgnuti matrijarhat uzrok je najprimitivnijeg muškog straha, da će izgubiti teško stečenu moć – mada ja zaista verujem da ona nije zadobijena nekom zaslugom, ili u ravnopravnoj borbi, pa čak ni u pobuni, već da su se žene povukle i prepustile svet muškarcima, iz nekog vitalnog razloga, zbog transformativnog iskustva kroz koje svet mora da prođe, zbog preobražaja žabe i zveri u muškarca (princa), koji spoznaje istinsko oslobađanje – ne od zlih čini, nego od životinjskog dela sebe, jer drugačije muškarci tu spoznaju ne bi imali. Da je matrijarhat ostao na snazi, muškarci bi možda totalno degradirali, debilirali, vratili se na nivo punoglavca i ne bi bili sposobni da daju svoj doprinos održavanja vrste. 

Dakle, iz te ektoplazme ljigavog patrijarhata, dolaze uverenja da se žene doteruju i sređuju, da bi bile privlačne muškarcima – što bi se doterivale, ako ne žele da privuku pažnju, ili, ako ih niko ne gleda? Pa, ako primenimo psihološku sliku u ogledalu, ili pravila dečije igre „sve što kažeš, to si ti“, muškarci rezonuju tako, možda zato što se oni doteruju samo iz razloga moći, odnosno, udvaračkih razloga, a možda je to i prirodno, jer paunovi, lavovi, rogata divljač i ostali brojni mužjaci brojnih vrsta izgledaju daleko atraktivnije od ženki. Pošto je ljudska vrsta malo kompleksnija (podložna kompleksima, hah), iz muljevite čorbe patrijarhata dolazi generalna uveđenost (reagovanje na izazov, zbog nekog kompleksa, verovatno), kad žena nije sređena i doterana po društvenim standardima. Konvencionalnim standardima. Holivudskim standardima. Holivud, fabrika iluzija, Amerika, srce sveta koje izgara u nezi dvostrukih standarda. I veliki ostatak (religioznog) sveta, koji ne može da se pohvali mnogo drugačijim standardima. 

U trudovima 21. veka da izrodi nove slobode, pojavio se pre par godina „pokret“ koji afirmiše pravo žene na prirodno starenje, na lepotu bez plastike i farbe, na bore i sedu kosu. Bez obzira na poznate face koje svesno popularišu ovu oslobađajuću ideju, ili joj nesvesno pripadaju, zastupajući samo sopstvene vrednosti, javnost je prosto pošandrcala zbog toga što se Endi Mekdauel ne farba i silno je proziva zbog njene sive kovrdžave kose, posvećujući tim napadima energiju i vreme, zauzimajući medijski prostor, osnažujući toksični patrijarhalni uticaj. Šta koga briga što je Endi rešila da se ne farba (i baš joj super stoji)? Šta vas briga? Kako to utiče na vas i vaše standarde? Da li se patrijarhat uplašio da matrijarhat odjednom ne poludi i ne vaskrsne i nasrne vitlajući sedim viticama u velikom kambeku? Seda kosa u žena znak je mudrosti, veštičarenja, drevnog znanja koje majka priroda drži spremno na gotovo, uperno u muda čovečanstva i spremno da ih uvrne jednim potezom, da? 

Nasuprot tome, lepotani holivuda svoje sede kose i brade nose kao odliku integriteta i neprolazne muške moći. Taman posla da neko opljune prešarmantnog Klunija što je pobeleo, ili da prestane da smatra Breda Pita zlatnim dečkom Holivuda. Plavušan je dobrano posedeo i nikom’ ništa. Endi zamahne prosedim kovrdžama i skandal. 

Pročitaj i ovo: Duša bez prošlosti – blanko ja

I sva filozofija, ezoterija i istorija civilizacije padne na ispitu banalnosti dvostrukih standarda. 

I šta sad ja da radim, pitam se, proučavajući nazive i upoređujući brojeve na raznim bisernoplavim, svetloblond, bebi-blond i ostalim farbama? Ja nisam Endi, a ni Bred i nikoga nije briga da li ću se (ponovo) ofarbati. I poveriću vam, pokušala sam da pustim korenje da izraste i preuzme. Izdržala sam 4 meseca i nije mi se sviđalo – nisam dovoljno seda i izgledalo je, brate, neuredno. Glava smeđe-siva, ostatak kose bledožut. Nije tu bilo ničega od lepe, sede ili prosede kose, koju viđam na nekim ženama (ne samo poznatim). Morala bih da se ošišam mnogo, da bi taj izrastak mogao da izraste i postane kosa, a to ne dolazi u obzir, još uvek. Volim svoju predugu kosu i sasvim dovoljno ličim na vešticu i kao plavuša. Ali, jednog dana ću biti potpuno bela i lepo će mi stajati. Možda čak i skratim kosu. I ništa mi ne smeta što se neki muškarci farbaju. Neka zezaju Bajagu zbog njegove elvisovske crne ćube, meni je to ok (ne to što ga zezaju, nego što se farba), a i njega očigledno zabole što ga zezaju. Mada, volela bih da popričam s njim o tome. Možda i hoću. 

Naslovna fotografija: pexels.com

Aleksina Đorđević, stara duša, tragač za istinom, nosilac svetlosti, učenik i učitelj, večiti početnik. Piše ono što živi, uvek u nastojanju da razume sebe, svet, Univerzum, uvek zatečena načinima na koje razumevanje dolazi.