Kad porastem biću… ja

Kada je u aprilu 1945. britanska vojska oslobodila koncentracioni logor Bergen-Belsen, zatekli su oko 50.000 iscrpljenih zatvorenika i 10.000 mrtvih tela (među njima i Ane Frank). Za mnoge vojnike uslovi u logoru su bili toliko potresni da su neskriveno plakali suočeni sa nehumanim prizorima kakve nikada ranije nisu videli.

Sledećih nekoliko nedelja Britanci su proveli sahranjujući mrtve i paleći zaražene kolibe ne bi li obuzdali širenje bolesti. Ulagali su sav napor da pruže pomoć preživelima, da ih okupaju, nahrane, napoje i obezbede odgovarajuću medicinsku negu. Uprkos tome, svakodnevno su gubili 500 života. Činilo se, šta god da su vojnici i dodatno medicinsko osoblje koje su doveli pokušavali, da su oslobođeni zatvorenici samo umirali.

A onda je neko poslao karmin, mnogo crvenog karmina. Dovoljno za svaku ženu u logoru.

Vojnici su bili zgroženi i zaprepašćeni. Karmin? Zašto je, zaboga, neko poslao ruž za usne? Šta je, dođavola, neko mislio da će postići karminom? Kako ne shvataju da je ovde užas koji nekakva besmislena šminka nikako ne može da promeni?

Niko nije ni slutio da će crveni karmin zapravo postati jedna od varnica nade, prevozno sredstvo za povratak sebi. 

Pročitajte i ovo: Kolumna 35+: Područje bez signala

Moć crvenog karmina

Britanski potpukovnik Mervin V. Gonin, jedan od prvih koji je učestvovao u oslobađanju logora, zapisao je u svom dnevniku: „Trebalo nam je malo vremena da se naviknemo da vidimo muškarce, žene i decu kako kolabiraju dok prolazimo pored njih… vrlo brzo smo morali da prihvatimo ideju da se pojedinci jednostavno ne računaju… 

Bilo je to ubrzo nakon što nam se britanski Crveni krst priključio, iako možda nema veze, da je stigla veoma velika količina karmina. Ovo uopšte nije bilo ono što smo mi muškarci hteli, preklinjali smo za stotine i hiljade drugih stvari i ne znam ko je tražio ruž. Toliko bih voleo da mogu da otkrijem ko je to uradio, bila je to akcija genija, čista briljantnost. Verujem da za logoraše ništa nije uradilo više od karmina. 

Žene su ležale u krevetu bez čaršava i bez spavaćica, ali sa grimiznim usnama, videli ste ih kako lutaju bez ičega osim ćebeta preko ramena, ali sa jarko crvenim usnama. Video sam ženu mrtvu na obdukcijskom stolu koja je u šaci čvrsto držala komadić́ karmina. Bar neko je uradio nešto da ih ponovo učini ljudima, ponovo su postale neko, nisu više bile samo broj istetoviran na ruci…”

Moć okruženja

Dešava se da i u mnogo bezazlenijim okruženjima izgubimo sebe. Ili da nikad ne stignemo da se pronađemo. Ponekad nas i poslovni kontekst stavlja u određene situacije u kojima se ne ponašamo uvek u skladu sa svojom prirodom i vrednostima. Korporativne kulture nam na izvestan način oblikuju ponašanje i utisak koji ostavljamo na druge. Brišu nam identitet, stavljaju nas u fioke koje odgovaraju nekim ciljevima koje ne delimo ili u koje ne verujemo. 

Ako sami nemamo predstavu o sebi, svet – naši roditelji, prijatelji, učitelji, šefovi… će je svakako imati o nama. I ne da će je imati, nego će se debelo potruditi da nam kažu ko smo, kakvi smo, šta možemo a šta ne, čemu treba da težimo, šta je uspeh za nas, kako do njega da stignemo… 

A taj svet, čak i kad veruje u tebe i ceni tvoje kvalitete, ne znači da ume da prepozna ono najbolje u tebi i najbolje za tebe.

Moja moć

Razni su razlozi zbog kojih dozvoljavamo da nam drugi odrede kakav i o čemu naš život treba da bude. U knjizi The Answer autori Džon Asaraf i Mari Smit kažu da do naše 17. godine čujemo „ne, ne možeš to“ oko 150.000 puta, dok „ti to možeš“ svega 5.000 puta. To kod nas razvija snažno uverenje da češće nešto ne možemo nego što možemo, da kad sanjamo o nečemu da je to samo pusta maštarija, a ne i podloga za plan.

Da obrnemo igricu, treba da promenimo način razmišljanja o sebi, da preuzmemo odgovornost da ne pristanemo na tuđu sliku i plan o nama. 

Pročitajte i ovo: Korak po korak i stižem – tamo gde uopšte ne želim da budem

Na jednom predavanju ser Kena Robinsona sam čula da su Pol Makartni, Džordž Harison i Džon Lenon išli u istu školu u Liverpulu. Svoj trojici je isti nastavnik muzičkog rekao da se manu muzike jer su netalentovani. Da su ga poslušali, nikada ne bismo imali Bitlse.

I meni se desilo da mi jedna od asistentkinja na fakultetu „stručno“ prognozira „da sam stvorena samo za domaćicu i da treba da mi ugrade varjaču na ruku da slučajno nikad ne pomislim nečim drugim da se bavim“. Sva sreća, pošto nisam verovala kuriru – nisam verovala ni njegovoj poruci.

Kažu da nam crveni karmin daje samopouzdanje, da je odraz smelosti i simbol ženske snage. Zato stavi taj grimizni ruž na usne i upusti se u slaganje sopstvenog mozaika na temu „moj život“. 

Naslovna fotografija: unsplash.com

Aleksandra Stefanović je lični poslovni trener koji inspiriše ljude da začine svoj liderski stil i razviju sopstveni recept za liderski uspeh. Kao konsultant pomaže organizacijama da postave smislene procese upravljanja ljudima koji obezbeđuju da se lideri i zaposleni međusobno bolje čuju, vide i razumeju. Prethodno je radila 25 godina u nekoliko regionalnih i internacionalnih korporacija, a u poslednjih 15 fokus joj je bio na strateškom razvoju zaposlenih.  Iskustvo na visokim menadžerskim pozicijama joj je omogućilo da „iz prve ruke“ nauči i razume izvore inspiracije, ali i izazove i bolne tačke liderstva. Zaljubljena je u muža, ćerku, psa i hranu. U porodici je zadužena za hedonizam.