Kad bi ponovo mogla da biraš, da li bi bila majka?

Bila sam vrlo mala, u nižim razredima osnovne škole, kad sam shvatila da moja majka nije trebalo da ima decu – da bi bila srećnija, da nije bilo mene. Shvatala sam i paradoks te pomisli – da me moja majka nije rodila, ne bi bilo mene. Odavno sam već majka i mnogo bolje razumem svoju majku i kompleksnost njene nesrećne gladi za životom, koji nije imala i preziranja (najvećih delova) života koji je imala. Moj sin je više puta izjavio da čovek ne treba da ima decu, suočen sa mojim majčinskim naporima. Kad razmišljam o tome kako bih živela da nisam imala decu, naježim se od straha i neprijatnosti, zaista me podilaze žmarci od te pomisli. Mene su moja deca spasla na sve moguće načine, majčinstvo mi je omogućilo da se ukorenim u samu srž života i da izbegnem (u velikoj meri) ludilo kome je podlegla moja majka. I kome podležu mnoge žene koje osećaju kajanje zbog majčinstva. To nije fenomen, to je stvarnost mnogih žena u svim kulturama, koju treba da prihvatimo, kojom treba da se bavimo, da je preispitujemo i razumemo.

Godine 2015.  izraelski sociolog Orna Donath pozabavila se ovom temom kroz studiju „ Regretting motherhood“ u kojoj je obradila ispovesti 23 majke koje su izjavile da kad bi izabrale život bez dece, kad bi mogle da se vrate kroz vreme i biraju ponovo. Mnogo žena iz celog sveta joj se i dalje javlja, pridružujući se ispitanicama, izjavljujući da bi izabrale da budu „ničije majke“ kad bi ponovo birale. I nije mračna i zastrašujuća činjenica da mnoge žene tako razmišljaju, da osećaju kajanje zbog majčinstva, nego činjenica da je majčinstvo najređe pitanje svesnog izbora. Ja sam imala taj luksuz, da u (relativno) zrelim godinama (32), svesno uđem u majčinstvo, znajući tačno da biram da se bavim najtežim poslom na svetu, za koji nikada neću biti plaćena ni pohvaljena, koji mi neće doneti nikakve beneficije, koji možda uopšte neću obavljati dovoljno kompetentno i u kome se neću penzionisati – biću majka do kraja svog života. Tada mi se često nametala pomisao da, kad bi sve žene razmišljale o majčinstvu svesno i razumno, mnoge nikada ne bi odabrale da rode decu. Ovaj nivo svesti bi neminovno doveo do smanjenja populacije, ali bi zasigurno povećao broj žena zadovoljnih svojim životom, kao i broj zadovoljne i srećne dece. I smanjio bi nivo anksioznosti i depresije i kod žena, i kod dece.

Mnogo se piše o pravu žena na izbor i o tome da majčinstvo nije neophodno za ispunjen život, ali to čak ni ne ljulja čamac – tek ga blago zapljuskuje, čvrsto usidrenog u kolektivnom svesnom i nesvesnom uverenju da žena nije žena, ako ne ispuni svoju glavnu dužnost i namenu, da život žene ne može biti dovoljno ispunjen i svrhovit, ako ga proživi, a da ne iskusi majčinstvo. Ako posmatramo stvari sa aspekta iskustva – slažem se. I širim perspektivu i podižem ulog. Iskustvo je ono zbog čega smo došli na ovaj svet, zbog čega smo rođeni u telu i živimo na planeti Zemlji, otelotvorenoj školi koju pohađaju naše duše. Ali, sve što doživimo i ne doživimo u trenutnom otelovljenju (i u svakom drugom – za mene je koncept reinkarnacije istinit), takođe je iskustvo. Borba za majčinstvo je iskustvo. Uspeh i neuspeh te borbe su iskustva. Žaljenje zbog majčnistva je iskustvo. Život bez dece je iskustvo. Najvažnije iskustvo u životu svake osobe je svesnost – tamo gde smo nesvesni i produžavamo gomilanje nesvesnih i neosvešćenih iskustava, ne radimo dobar posao. Ne biramo kvalitetna iskustva, ona koja obezbeđuju rast i razvoj. Ne odrađujemo karmu. Ne napredujemo duhovno – duše su nam osuđene na ponavljanje nesvesnih obrazaca, sve dok ih ne osvestimo, praktično i metafizički, životno i filozofski, psihološki i karmički.

Pročitajte i ovo: Striptiz za pismene: Majke treba ukinuti

Pitanje izbora je ono što je važno i o čemu treba više da govorimo i pišemo – izbor je taj čamac usidren u predrasudama i nesvesnosti, koji treba da ljuljamo što je više moguće, da ga prevrćemo i potapamo, da se njime otiskujemo nemirnim morima (i svesno rizikujemo da budemo prevrnuti i potopljeni).

Kako možete svesno izabrati majčinstvo, kad ne znate šta birate?

Ovo pitanje važi i za svaki drugi izbor, za svaki čamac u koji uskačemo nedovoljno informisani, orijentišući se jedino prema opšteprihvaćenim uverenjima i dogmama. Majčinstvo je divno i ispunjavajuće. Porođaj je težak, ali iste sekunde kad se završi, sve se zaboravlja. Majčinstvo je najvrednije i najvažnije postignuće svake žene. Ok, važi. Lako je glorifikovati pozitivne aspekte majčinstva, ali nije pošteno. I neodgovorno je. Društvo nas na prevaru uvlači u majčinstvo, a mi sarađujemo. Dopuštamo da budemo prevareni. Ponavljamo obrazac izgona iz Raja – prevarom stičemo znanje i svest. I to je u redu. Možda je ne bi stekli na drugi način. Možda nikada ne bismo pristali na odgovornost svesnosti, da nismo u startu namamljeni i prevareni. Da li bismo svesno birali teška i neizvesna iskustva, da biramo svesno? Da li bismo izabrali doživotnu robiju roditeljstva, da stvarno, stvarno duboko ramišljamo o tome? Ja bih. I mnoge druge žene isto. Ali, mnoge ne bi. Za mene je majčinstvo čin služenja, kroz koji sam pronašla mnoge delove i deliće sebe, iskustvo koje mi je omogućilo da se intergrišem na više nivoa i da osvestim mnoge mrakove i zablude, da se povežem sa svojim bićem i osvestim mnoge obrasce, da se rešim mnogo karmičkog tereta. I taj posao ni izdaleka nije gotov. Bojim se da neće biti gotov ni kad ovaj život sa mnom bude završio, kad mi rok trajanja istekne. Bojim se da ću morati da dođem ponovo (i ponovo), da se bavim suptilnijim i kompleksnijim razmršavanjem karmičkih čvorova, ili možda brutalnijim i beskompromisnijim sasecanjem čvorova (a verovatno i jedno i drugo). Bojim se da sam mnogo toga natovarila na leđa svoje dece, da sam im prenela genetsko i kramičko nasleđe, sa kojim se baktati celog života. Imam puno strahova, na tone. Ali zato kajanje nalazim tek u miligramima.

Moja nana je odgajila tri ćerke, u ratno vreme, u krajnjem siromaštvu, neizvesnosti, strahu i svakodnevnoj borbi za preživljavanje. Nikada nije imala vremena da se bavi decom, ona su joj bila teret i kamen oko vrata. Radila je danonoćno da ih nahrani, obuče, iškoluje. Odradila je dobar ropski posao – u svemu je uspela. Samo nije stigla da im pruži ljubav, nežnost, utehu, da ih uveri da su dobre i divne i vredne pažnje i ljubavi. Robujući svom majčinstvu, posejala je u njihove umove seme ludila, koje je izraslo bogato plodovima nesigurnosti, sebičnosti, ogorčenja, osećanja ugroženosti, ranjivosti maskirane agresivnošću… Šta je moja nana birala? Da rodi jedno za drugim troje dece, ostane udovica u prvoj godini rata i svu energiju mladosti utroši u preživljavanju? Da nije imala decu, ne bi se toliko mučila. Ne bi stekla to iskustvo. Ona je osećala kajanje zbog majčinstva, zato što nije mogla da uživa u svojoj deci i što im nije pružila ništa osim osnovnog – samo preživljavanje u uslovima vandrednog stanja. I one su postale žene, koje psihički, emocionalno i duhovno nikada nisu izašle iz uslova vanrednog stanja – bile su i ostale ugrožene. I taj su teret prenele svojoj deci, meni i mojim sestrama. Nas je četiri i samo jedna od nas nema decu – po sopstvenom izboru. Svesnom i promišljenom. Ona kaže da ima toliko posla sa sobom, sa negom i lečenjem deteta u sebi, da je sigurna da ne bi bila dobra majka i da joj to iskustvo nije potrebno. U ovom životu. Verujem da je mudro izabrala i da se neće kajati zbog svog izbora, jer je uradila isto što i ja – najtežu stvar na svetu. Svesno je izabrala svoje iskustvo, a sa njim i njegove neizvsnosti i izazove, radosti i tuge, mrakove i svetlosti, nagrade i uskraćenosti. Velika je snaga potrebna da kažeš sebi „ja nisam za decu“, „ne bih bila dobra majka“, „ne želim da dovedem još jednu dušu na ovaj napaćeni svet“. To nije odbijanje odgovornosti, to je prihvatanje odgovornosti izbora.

Da nije imala mene, moja majka bi možda bila revolucionar, pesnikinja, ratnica, feministkinja u prvim borbenim redovima. Živela bi nekim sjajnim i uzbudljivim životom, na barikadama, ili pred reflektorima, koji joj je uvek izmicao, zato što je postala majka, supruga i zaposlena žena, koju su preplavile odgovornosti koje nikad nije prihvatila. Da moja nana nije imala decu, možda bi lakše pregurala ratne godine, možda bi bila partizanka, možda bi pronašla i ljubav i avanturu (sve žene u mojoj porodici čeznu da spoje ljubav i avanturu, lude su za romantičnim vatrometom u glavi i srcu), možda bi otišla u neku drugu zemlju i postala poštovana modiskinja, umesto što je ostala šnajderka. Da njena majka nije imala nju i još dvojicu sinova, ne bi iskusila izdaju muškarca, gospodina mog pradede, koji je prokockao i propio svoju gospodsku kuću, konje i zemlju i zadao genetskom nizu žena koje su usledile još jednu iskustvenu zagonetku, koju još ni jedna od nas nije rešila – osim ako smo odnos prema muškarcima i braku rešile tako što smo prihvatile samohrano majčinstvo i našle sebe u izvođenju ovog roditeljskog zadatka, čija je matematika malo teža od osnovne.

Pročitajte i ovo: Ključni životni odnosi – kako da svojoj ćerci pružiš ono što nisi dobila od svoje majke?

Žene maštaju o slobodi, koju bi imale da se nisu udale i rodile decu. Maštaju krišom i retko kada priznaju da to rade. Oseaćju krivicu zbog svojih maštanja. Osećaju kajanje zbog majčinstva i krivcu zbog tog kajanja, kao i zbog toga što nisu ostvarile svoje snove, što nisu uspele da postanu superžene, koje sa lakoćom balansiraju i postaju majke kraljice i preduzetnice zmajevi. Žene robuju svom majčinstvu, jer ga nisu svesno izabrale. Ako jesu, majčinstvo postaje čin služenja, kroz koji se približavamo svom biću, majci prirodu i svim njenim divljim elementima, utkanim u žensku moć. Kolektivna karmička moć u ovom preseku vremena i prostora, nalazi se u čarobnoj reči „NE“. Žene u celom svetu moraju da prodube svoju svest i samosvest, tako što će naučiti da postave granice, da odbiju, da kažu „NE“ a da pri tom ne postanu odmetnice i otpadnice. Iskustvo izgoravanja čarobnih reči „ne“, „nije to za mene“, „ne zanima me“, „ne nalazim sebe u tome“, „neću“ i „ne treba mi to iskustvo“, najveća je lekcija ženske realnosti.

Roditeljska ljubav jedna je od najboljih koju možete da doživite – ako je to ono što želite da doživite. Kajanje zbog majčinstva je teška lekcija, iskustvo koje niste birali – ili možda jeste, samim tim što niste izabrali svesnost. U sledećem životu znaćete bolje. Što nije mnogo utešno (u stvari, nije uopšte). Ali možda će vaše ćerke znati bolje. To je već prilično utešno.

Moja ćerka je odgajana u uverenju da je najvažnije da odredi šta je ono što ona želi i da pri tom samo njena merila važe. Niko drugi ne može da izmeri vrednost onoga što ona želi i da je uveri da treba da želi nešto što ne želi, samo zato što je žena, ili samo zato što se našla u određenoj situaciji. Imam mnogo razloga da budem ponosna na nju, ali ovaj, koji uopšte nije očigledan i koji predstvlja moju genetsku ostavštinu, jedan je od najvećih. To je sebičan razlog, jer govori o tome da sam ja u nečemu uspela. Postigla sam jedan roditeljski cilj. Da li će ovaj mali paketić biti prenet nekim budućim generacijama? Da li će uslediti neki ženski niz – koji treba da nastave moja deca? Ne znam. Nadam se da će oni svesno o tome odlučiti. I šta god da odluče, u redu je. Neću da patim ako ne budem imala unuke. Zato što moja deca jednostavno ne veruju u to da moraju imati brakove i decu, da bi im životi bili kompletni i da bi ispunili svoju zemaljsku svrhu i misiju.

Stavite kajanje zbog majčinstva u najšire okvire. Nemojte osuđivati žene koje ga osećaju. Nemojte osuđivati sebe, ako ga osećate. Kajanje zbog majčinstva je dragocena lekcija, ali vreme je da je savladamo. To je vredna informacija, ali vreme je da je prihvatimo i proširimo. Najnovije vesti, devojke! Ne morate da rađate, ako to nije vaš izbor. Ali to ne znači da ste oslobođene odgovornosti. Upravo suprotno. Dužne ste da dobro razmislite o tome šta jeste vaš izbor. Da temeljno poradite na svojim uverenjima i vrednostima, da biste otkrile sa kog mesta pravite taj izbor. Da li je to mesto svesti, ili otpora i inata? Mesto ljubavi ili mesto straha? Da li donosite izbor koji je najbolji za vaš lični rast i razvoj, za vaše ovozemaljsko srce i vašu univerzumsku dušu? Ne morate biti majke, ali morate biti svesne. Evolucija čovečanstva u neuporedivo većem delu zavisi od svesnosti, nego od reprodukcije.

Naslovna fotografija: unsplash.com

Aleksina Đorđević, stara duša, tragač za istinom, nosilac svetlosti, učenik i učitelj, večiti početnik. Piše ono što živi, uvek u nastojanju da razume sebe, svet, Univerzum, uvek zatečena načinima na koje razumevanje dolazi.