Klimakterični dnevnik: Dobri ljudi postoje

Decembar teče. Još malo, još samo malo i završiće se i ova godina. Za mene, godina težine i bola. Nekako u potaji, sujeverno jedva čekam da dođe taj prvi januar, nadajući se novim radostima. Želim da sve mučno ostane u 2024. godini. Svesna sam da moraju da naiđu i takve godine pune izazova i iskušenja, ali nekako, ma koliko se trudila, nikad nisam dovoljno spremna za njih. Nisam sigurna ni da je to moguće, mada svaki put mislim da me je predhodno iskustvo nečemu naučilo, da me učinilo hrabrijom, spremnijom, no svaki novi lom me iznova zaskoči, iznenadi i na trenutak slomi.

Danima ležim u krevetu. Evo i jutros ne mogu da se nateram da ustanem. Neki ogroman umor i želja za spavanjem me drže prikovanom za krevet. Umorna, ali ujedno i ljuta na sebe, moja standardna reakcija. Imam taj neki usađeni mehanizam, dok je teško, dok se borim i preživljavam, ja sam kao mašina za zbrinjavanje i odrađivanje, ali kad prođe, mene stigne sve. Strah, malaksalost, tuga i nije fer, me drže u nekom začaranom stanju izmaglice i ja nikako ne uspevam da izbistrim misli i krenem dalje. Jedan mali deo mene to razume, ali moćniji drugi je ljut. On hoće, traži, zahteva da sam snažna, jaka, da idem napred, da se borim. I stalno me prezirno naziva: mekušac, razmazotina. I taj drugi često nadvlada sve. A onda se umor i malodušnost dupliraju i tako se vrtim u krug. Znam da moram sebi da dozvolim odmor koliko god to dugo duši i telu trebalo, ali neki strogi kritičar stalno u potaji negoduje i lupka me po glavi. Evo i sad me je naterao da ustanem i operem sudove, ali mi je telo odmah zadrhtalo i reklo ne. Govorim sebi šapatom: imam pravo na odmor, neću da spremam kuću. Odlučno se vraćam u krevet i uzimam knjigu, ali ne prolazi ni par minuta, eto njega sa novim zahtevom: oblači se, grozna si u toj pižami. Žmurim, dišem duboko, želim da ga savladam, ali jak je kao bik, gura me, bocka rogovima i u momentu kad mislim da posustajem, zvoni mi telefon. Zove moja Dacka i ja se brzo hvatam za slušalicu, kao davljenik za slamku, srećna što čujem njen blagi glas: “Alo, Lepi, kako si mi?”

pexels.com

U trenu mi se suze skupljaju u očima. Tek u takvim trenucima shvatam koliko mi treba da se neko brine o meni, kad već ja ne umem. Jer to: kako si mi, nije usputno rečeno, već toplo, puno brige, nežnosti i želje da mi pomogne i uteši. Ona ne samo što zna šta sam prošla, nego i iskreno razume moju težinu. I tako je bar malo preuzme i pridrži. Empatija, velika, zaboravljena čar. Nije to lako, ne može svako, treba se otvoriti, ući u tuđu muku i prigrliti je kao svoju, ali vam u životu bar jedan takav prijatelj treba. I meni je već lakše.

“Dobro sam, samo nešto umorna, ništa ne mogu da radim, razvlačim se kao crevo. Samo leškarim i čitam. Čitanje me jedino vodi u neki drugi svet i opušta.”

“Naravno da si umorna, nemoj da si takav tiranin za sebe. Prošla si pakleno težak period i bila junak, sad moraš da odmoriš. Otkači sve, svi mogu trenutno bez tebe, veliki su i niko nije ugrožen. Mogli bi malo da ti se nađu, ali jebiga, navikla si ih da sve možeš sama.”

“Ali, draga to baš traje, već mesec dana sam kao žvaka, čini mi se da malo preterujem.”

“A ko si ti da odlučiš koliko kome treba odmora, možda ti treba baš onoliko vremena koliko si patila, a trajalo je nekoliko meseci. Daj sebi vremena, ne kinji se molim te i odmaraj. Pusti sve druge, svi su oni sad dobro, moraš da se osnažiš i vratiš u formu. Hoćeš da ti skuvam nešto i donesem, ili ako želiš u šetnju, tu sam. Šta god, samo se javi. A ako želiš da spavaš i ćutiš, i to je u redu. Daj duši prostora i molim te, pomiluj sebe malo, neophodno je.”

I ja ponovo dišem.

Ko zna koliko bi me dugo maltretirao taj kritičar usađen u mene još u mladosti (moraš biti jaka, borac, nema razvlačenja i kenjkanja) da nije mojih prijatelja. Daca je samo jedna od nekoliko divnih ljudi koji su sve vreme u toku ovogodišnjeg haosa bili uz mene i davali mi podršku i snagu.

Čovek ne zna koliko može da izdrži, ja stalno mislim još samo malo, još samo danas, a onda kad mi zakucaju moje cure na vrata i donesu ručak, namirnice iz prodavnice, tortu iznenađenja za rođendan koji sam zaboravila, ja tek tada shvatam koliko sam istrošena i koliko mi sve to znači. Nečije malo, za drugog je kao kuća veliko, uvek bilo. I to me svaki put ostavi bez reči, samo suze su tu, uvek iznova iznenađene pažnjom i ljubavlju drugih. I ništa ne moram da objašnjavam, zahvaljujem, one sve razumeju.

Ima nas različitih, hrabrih, uplašenih, zabrinutih, optimističnih, mračnih, ljubimornih, ljutih, ali sve je to u redu dok god u nama na kraju predvladaju dobrota i empatija. A dobro ljudi postoje, ja to znam.

Naslovna fotografija: pexels.com

Piše: Leposava Vukoičić Jovanović, Klimakterični dnevnik