Klimakterični dnevnik: Ništa od mora

Srkućem vrelu kafu i pokušavam da uživam u suncu koje se pomalja iznad krovova, ali kraičkom oka ne ispuštam telefon iz vida. Ostavila sam ga visoko na polici, posadila knjigu ispred sebe, ali ne vredi. Moram da priznam, postala sam zavisna od jutarnjeg češljanja društvenih mreža i silno želim da se te navike rešim. “Uživaj u jutarnjoj lepoti”, naređujem sebi, ali mi ništa ne zadržava pogled. Dobro, čitaću. Otvaram knjigu, no slova mi mutna i samo igraju pred očima. Udaljavam knjigu, približavam je, ali mi ništa ne vredi bez naočara, a one ostale u sobi. Mrzi me da ustanem, vrpoljim se i ruka sama polazi za telefonom.  

Otvaram Instagram i odmah me nešto žacnu. Primetila sam poslednjih meseci da mi se budi neki nemir, neraspoloženje čim otvorim nalog. Šta me to toliko žulja na ovim slikama? Neka čudna mešavina osećanja me obuzima, sa jedne strane uživam u prelepim panoramama ostrva, zaliva, beskrajnog plavetnila mora i nasmejanih lica, ali tu je i neki nemir, žal. Jebiga, već treću godinu ne idem na more. I mada sam se pomirila sa tim, imam dva studenta, njihova dva letovanja, dve obuke vožnje, a cene samo divljaju, to je samo trenutno tako, nema veze, proći će i to, ove slike ipak bude nekog crvića u meni koji se buni protiv realnosti. I kinji me.

Odmah me napada pitanje: Da li je moguće da smo muž i ja tako nesnađeni, dva inžinjera, a jedva sastavljamo kraj sa krajem? Doduše, muž je ispunio svoj zadatak, problem sam ja. I to me ždere. Inženjer tehnologije, pisac, konsultant, a zarada bedna. Znam da nam nedostaje moja plata, ali nisam ja kriva što je hemijska industrija propala, nisam kriva što se knjige bez reklame ne prodaju, što svi hoće lažna obećanja o brzim poslovnim preporodima. Međutim, bez obzira na realnost, ja se ipak osećam krivom, i pred mužem, i pred decom, i pred roditeljima, a najviše pred sobom. Radim turbo, u tri smene, ali bez novčane potvde to ne vredi ništa. Nije priznato od drugih, pa ni od mene.

Kako to ovim ljudima polazi za rukom? Neki evo već treći put ovog leta idu na more. Osećam kako me žacka ljubomora. Zašto je ona tu, ako sam prihvatila trenutnu situaciju? Ne znam, ali Kalimero u meni uporno šapuće: Nije fer, stvarno nije fer. Dobro, hajde ne cmizdri, daj da pročešljamo šta te na ovim slikama toliko žulja?

Lica. Da, ta nasmejana, samouverena i samozadovoljna lica. Kao da mi govore: To što ti ne ideš je u redu. Tebi i ne pripada odmor, uživanje. Mi smo posebni, važni, sposobni. Mi to zaslužujemo. Zaslužuju, priznajem, ali ne više od mene. Nisu bolji, vredniji, samo su se bolje snašli, imali više sreće. Da, ta, degradacija me boli. I odjednom shvatam da to osećam i u razgovoru sa ljudima. Uspevaju da mi probude stid što nisam otišla na odmor i uguraju neki osećaj inferiornosti. I mada se borim protiv njega, jak je, kao da mi ga ubacuju silom, a u osnovi nije moj. Tako mi sa njima polako oživljava i krivica, što ne pristajem na kompromise i neću da se guram, laktam, molim. Najviše mi smeta podsmeh neobrazovanih ljudi koji glasno obezvređuju moju diplomu. Već duže vreme me izbezumljuje trenutni trend nipodaštavanja obrazivanja, snađi se, postala je glavna deviza. 

Priznajem, nisam se snašla, ali zar znanje, poštenje i rad baš ništa više ne vrede? I kljucka me sumnja, treba li i ja da se priklonim trenutnim trendovima? Možda bi trebalo da se promenim, da budem drčnija, lukavija, da se ulizujem moćnicima? 

I tiha jeza mi u trenu prođe niz kičmu. Odjednom mi je sve jasno. Pa da, ne boli mene novac, more, putovanja, boli me što uspevaju da mi povremeno poljuljaju osnovne moralne vrednosti od kojih ne želim da odstupim i ugrožavaju moj integritet. Momentalno gasim telefon i odmahujem glavom, kao da želim fizički da oteram napasti.

Sad znam: Nije fer što ne idem na more, ali neću im dozvoliti da poljuljaju moj unutrašnji svet. Bilo bi dobro da se promene vrednosti, ali bez obzira na pritiske, ne želim sebe da menjam. Ja sam to, pa kako prošla. Trudiću se da moj put bude ljubav, dobrota, poštenje, znanje, rad, pa kako mi Bog da. Jer, svojim postupcima i deci dajem primer, a ne želim da vaspitavam bahatu i prepotentnu  decu.

Tenzija u trenu nestade i useli se neka tanana radost. Oblačim kupaći kostim, tanku letnju haljinu i grabim put mog Lida. Bacam ćebe ispod debele hladovine stoletnog platana, mašem veseloj ekipi, sa kojom se danima družim i ležem, zagledana u razigrano treperenje svetlosti iznad mene. To je to, to sam ja. Nema bežanja. I sreća ispuni svaki moj damar.

Pročitajte i ovo: Klimakterični dnevnik: Naklon do poda

Naslovna fotografija: pexels.com

Leposava Vukoičić Jovanović