Klimakterični dnevnik: Odlazak dece

“Ne znam šta da radim”, klonulo šapuće moja Jelena, ”srce mi se cepa, ali sam svesna da moramo da počnemo da se pakujemo. Međutim, ona na svaki moj predlog samo besno odgovora: ima vremena. Ispada kao da je isterujem iz kuće. Šta god da uradim ne valja. Konstantno se breca na mene, veruj mi, uspela je da me natera da negde potajno jedva čekam da ode. I ujedno, hoću da poludim od tuge.”

Slušam na spikerfonu moju kuma Jelu iz Negotina i dok dubim paprike, seckam luk i mešam fil, razmišljam koliko joj zavidim. Dani su mi se pretvorili u pokretnu traku smaranja: doručak, ručak, sudovi, veš. Pauza ne postoji, a ja sam tako umorna od svega. Kako da se izvučem iz ovog lavirinta? Po glavi mi se mota samo jedna spasonosna ideja: uskoro će momci da se osamostale. Ali, to je ipak još daleko i olako maštam o tome. Međutim, dok slušam njen uzdrhtao glas, neka jeza prođe mi niz kičmu. Mogu da zamislim kako odzvanja tišina u praznom stanu. Misli mi prekida Jelenin drhtav glas:

“A, Miloša ne mogu očima da vidim. Prvo se ponašao kao da se ništa ne dešava i bežao na posao, a onda je odjednom potpuno potonuo. Nemam nikakvu pomoć od njega. Sebičan je, znaš samo je njemu teško, odlazi mu mezimica, a ja sam bezosećajna, jer razmišljam o pakovanju. A tek kad pomislim da ću da ostanem sama sa njim… Sinoć ga gledam kako drema na fotelji i pitam se: ko je ovaj čovek, šta da radim sa njim? Ma pusti njega, nego samo da se ova agonija završi. Milica je užasno nervozna, a ja samo perem, peglam i slažem stvari na gomilu. Niko ne vadi kofere, a ni ja ne mogu da ih gledam. Lelo, ovo je preteško, kako su naši bili onako kul kad smo odlazile? Moja je samo rekla: Hajde, ne kmezi se, ideš na fakultet, tamo je divno, tako mora, vreme je da se odvojiš. Ni glas joj nije zadrhtao. Bože, što sam je tada mrzela”, a onda poče histerično da se smeje, “baš kao sad mene moja.” 

Nasmejah se i ja. Živo se sećam koliko me moja mama nervirala. Bila je kao oficir, spakuj to, to, evo ti pare i ‘ajde u autobus. Baš tako, kao da me je isterala iz kuće. A opet, može li se drugačije? Ja sam odlagala odlazak do poslednjeg dana i neko je morao da preseče, ali zašto to uvek moraju majke? Kako se očevi stalno izvuku iz ovih teških situacija? Ja se tate ne sećam iz tog perioda, a i moj muž bi sigurno pobegao na poslovni put. I zašto je deci najlakše da se na majke ljute? Da li je to stvar bliskosti ili smo stvarno mnogo naporne? Biće da je neka mešavina. 

Pročitajte i ovo: Klimakterični dnevnik: Budi me želja

“Znaš, ponekad se pitam jesmo li mi bolji roditelji od naših? Toliko sam se trudila oko Milice, bavila sam se svakim njenim uzdahom i suzom, trudila sam se da je razumem, pa i sad je opravdavam, a opet je ona ljuta na mene kao ja na moju mamu. A mislim da sam stvarno bolja od moje Dese, nju nije zanimalo kako se osećam. Bila je stroga, kakva kuknjava, žalba, samo bi mi rekla: Ne moraš ni da ideš na studije, tatin vinograd te uvek čeka. Uh, koliko sam mrzela tu crno-belu rečenicu. I zato se trudim da budem drugačija sa Milicom, često je zagrlim i kažem da potpuno shvatam koliko joj je teško, ali ona se samo izbeči na mene. Sve sam unapred pripremila, kupili smo stan da ne mora kao ja u studenski dom, očistila svaki kutak i spremila hrane za ceo bataljon. Odvešćemo je i useliti u stan, upoznaćemo je sa gradom, prevozom, prodavnicama, ne mora sve sama. Govorim joj o našem druženju i kako su studije najlepši period života, ali ni to ne valja. Ona me samo pogleda nekim strogim, besnim pogledom u kome čitam: Ti ništa ne razumeš. Očigledno i ne razumem, nešto radim pogrešno i hoću od muke da poludim. Celog života se trudim da ne budem kao moja Desa, ali izgleda da nisam puno odmakla.”

Čujem kako tiho plače. Razumem je potpuno i želim da je utešim, ali primećujem da se i moje srce steglo u petoparac.

“Znaš, Jelo, ja iskreno mislim da smo mi bar za dve nijanse bolje. Evo, na primer ti, pored tolike tvoje patnje, ipak sve vreme misliš samo na Milicu, sebe si potpuno skrajnula, a to se našima nije dešavalo. Njihova osećanja su bila na prvom mestu. Bilo im je sigurno jako teško kad smo odlazile, ali su odmah presekle i uradile ono što im je najlakše, ukinule su tugovanje od odvajanja i strogo rekle: Život je borba, hajde u svet. Mi nismo mogle, nismo imale prostor za tugovanje od rastanka. Nisu one krive, ni njih niko nije mazio. Znaš, kad sam rodila mlađeg sina, moj prvenac je bio kratko srećan, potom zbunjen, a zatim jako ljut. Bila sam uplašena i zabrinuta, mislila sam da sam ga pripremila, ja sam starije dete, htela sam da mu sve olakšam, a on je ipak bio mnogo besan i tužan. Tada sam pozvala moju Ivanku. Ona mi je objasnila da, ma koliko se ja trudila, ne mogu da poništim dolazak novog člana porodice koji je njemu konkurencija i sa kime će od sada morati da deli pažnju roditelja. Glasom punim razumevanja rekla mi je da ne smem da negiram njegova bolna osećanja. Bilo je apsolutno normalno što se on trenutno susretao sa ljutnjom, ljubomorom, povređenošću, a mi smo morali da mu damo pravo da ih oseća i da mu pomognemo da ih izdrži, preživi i prihvati.

Tako i Milici treba prostor. Ona kreće u novu etapu života i ovo je početak osamostaljivanja i separacije od vas. Ona želi da studira, ali ujedno oseća i tugu zbog odvajanja od vas, od svoje sobe, rodnog grada, prijatelja. Jedna bezbrižna životna faza je završena i naravno da joj je teško. Tvoj uspeh je u tome, što ona ima slobodu da se bori za svoj prostor, za pravo da bude nervozna i neraspoložena, i ne dozvoljava da joj to oduzmete ili preuzmete. Mnogo joj zavidim na tome i shvatam da ja tada nisam imala pravo na tugovanje, već sam samo morala da se radujem novom životu. I zato sam te prve godine i bila sve vreme uplašena i izgubljena i sve sam kao robot odrađivala. Novi grad, fakultet, studenski dom, menza, redovi, ludi cimeri. Zaledila sam sva osećanja, nisam imala slobodu nikome da se požalim. Nisam sigurna ni da li sam se ljudski odvojila od mojih ili sam samo pobegla u ljutnju i distancu. Ovo je mnogo zdravije, veruj mi. Mi smo našoj deci dozvolili da im bude teško, čak teže nego nama, a to je velika stvar.”

Muk sa druge strane, a onda uzdah olakšanja. 

“Mnogo ti hvala na ovoj analizi, nekako si uspela da mi smanjiš brigu, osećam se lakše. Da, vidim i ja to. Primetila sam da me pomalo boli što ona neće ni sekund mene da teši, ( hehe, to moja Desa iz mene progovara). A u stvari, Milica to sad ne može, niti to treba da radi. Ja sam majka, jača sam i moram joj biti podrška i oslonac, a ja imam tebe i onog blesavog Miloša. Eto i njemu nađoh funkciju. Hvala ti draga, čujemo se.”

U trenutku, kada se veza prekinula, meni se neka težina spusti na grudi i noge klecnuše. Moram da odmorim. Ostavljam paprike i ležem na kauč. Dok zamišljeno prebiram tačke na plafonu, osećam kako u meni lagano raste nemir. Preterujemo li Jela i ja? Možda su naše mame nekim delom bile u pravu, samo smo mi slabe da to priznamo. Moramo da ih pustimo da se sami snalaze. Al’, kako naći pravu meru? Ima li je?

 A šta ja uopšte radim? Zašto poslednjih godinu dana kuvam kao sumanuta? Da li negde duboko znam da će momci uskoro otići, pa želim da ih nahranim za sve buduće godine? I šta se krije iza tolike hrane, kakvi li me to demoni muče? Verovatno je to još neosvešćena tuga zbog razdvajanja, zbog gubitka mog centra postojanja i straha od zaglušujuće tišine. Dok god ih hranim oni su mali i zavise od mene. A ja sam velika, nezamenljiva majka. I tako, iznurujući sebe beskrajnim smišljanjem fantastičnih recepata (pokušavajući da ih oduševim i zalepim za sebe), ja se ujedno osećam umorno, prazno, iskorišćeno i ljuto. Navike su čudo, a i genetika, izgleda da i ja ljutnjom želim da sebi olakšam rastanak, dok ujedno njima otežavam odlazak i stavljam sebe u prvi plan.

Ok, vreme je da stanem i resetujem se. Moram da dam prostora i mojim i njihovim osećanjima, ne bi li bez nepotrebne težine, momci slobodno krenuli dalje, svojim putem.

Pročitajte i ovo: Klimakterični dnevnik: Gde sam ja

Naslovna fotografija: unsplash.com

Leposava Vukoičić Jovanović