Klimakterični dnevnik: Sajam knjiga

Noge već ozbiljno počinju da mi bride od hodanja, a glavobolja od jutros se polako ponovo pomalja u slepoočnicama. Moram malo da odmorim, ali gde? Naslanjam se na ogradu, tražeći pogledom mesto za predah i odjednom shvatam da su moji spasioci tik ispred mene. Mislila sam kasnije da ih obiđem, ali je ovo ipak idealan trenutak. Prilazim štandu Miba Books-a, mojim izdavačima, i oni me toplo dočekuju, iako su pretrpani poslom. Krajičkom oka primećujem i moj roman “Vreme je” na polici i milina me preplavi. Odmah me nude kafom, kiselom i primamljivom stolicom u uglu. 

Spuštam kese na pod i sedam. Posle kratkog razgovora, moji domaćini se izvinjavaju i užurbano vraćaju masi koja se tiska uz tezge, a ja se zavaljujem u stolicu i lagano srkućem kafu. Miba Books je porodična izdavačka kuća, sestra i brat su osnivači i svakog Sajma je tu cela porodica da pomogne. Divni su to ljudi, oseća se neka toplina i vezanost među njima i meni prija da ih posmatram.

Dok prinosim šoljicu usnama, primećujem da mi drhturi ruka. Moji bolni zglobovi bune se zbog tereta koji su satima nosili. Gledam u kese pune knjiga i tužno (ali pritajeno srećno) priznajem sebi da sam izgubljen slučaj. Sajam knjiga ne propuštam, ali ove godine sam prvi put imala ozbiljnu dilemu. Finansije su utajile, a znam sebe, kad su knjige u pitanju, nemam mere. No, moja višegodišnja upornost da deci približim duh Sajma, a kroz njega i knjige, urodila je plodom.

Ovog puta su moji momci insistirali na obilazku i ja nisam smela da otkažem. Ali, odmah smo napravili čvrst dogovor, svako ima fond od dve hiljade dinara i nema probijanja. Namerno nisam ponela ni dinar viška, ali me plaćanje karticom (koje sam totalno smetnula sa uma) potpuno upropastilo. Mene često kao da obuzme groznica na Sajmu, sve bih da vidim i iako napamet znam gde me šta čeka, ipak zavirujem svuda i kupujem. Osećam blagu krivicu i pomalo sramotu od dece, ali ta pritajena sreća što mi neprestano treperi u stomaku, sve potire. Pa šta, imam i ja prava da probijam granice za nešto što volim. Mislim stvarno, dve hiljade je vrlo malo, tek me prva knjiga toliko koštala, a na jednoj, sa ozbiljnim spiskom u ruci, nije bilo šanse da ostanem. Deca su odavno to shvatila i blagonaklono mi se smejulje iz prikrajka.

Kafica me malo povrati i ja se zavalih u stolicu i odjednom shvatih da imam idealno mesto. Iz mog ugla mogla sam zaštićeno da pratim ceo donji nivo i oba sprata. Priznajem, ne volim subotu na Sajmu i najčešće je izbegavam, ali smo samo danas svi mogli da se uklopimo. A ja nisam želela da propustim još jednu zajedničku avanturu sa mojim već odraslim momcima. Sve ređe idemo negde skupa. No, bez obzira na gužvu, ima neka posebna radost u ovom moru knjiga. Gledam ove reke ljudi i lepo mi je. Nekako su svi veseli, zainteresovani, listaju i čituckaju. 

Već duže vreme mi smeta sad već ukorenjeno mišljenje da ljudi ne čitaju, da su neobrazovani i ništa ih ne zanima. Mrzim tu generalizaciju i napadanje onih tamo. Ti si nešto posebno, neka viša rasa, a oni tamo ne valjaju. A u stvari, svi smo isti, tek samo ljudi sa vrlinama i manama. Čitamo koliko možemo, stižemo, koliko nam odvratne prilike koje nas svakodnevno lome dozvoljavaju da se skoncentrišemo na štivo. Ja sam srećnica kojoj knjiga predstavlja beg i olakšanje od svakodnevice, ali mnogi ne mogu ni da misle kad ih stisne muka.

I taj stalni atak na omladinu me nervira, a oni, ipak, evo subotu provode među knjigama. Mnogo je mladog sveta, šetaju, gledaju, kupuju. Svoj skroman džeparac troše na knjige, a mogli su na provod sve da skrkaju i niko da im ne zameri. To su te godine. Možda najviše pazare popularnu literaturu, ali zastaju i ispred štanda Miba Books-a i kupuju Hesea, Vajlda, Platona, Aristotela, Junga, ali i Mir Jam. Pa šta fali i ja sam kao tinejdžer progutala njene knjige. Na štandu Loma nisam mogla da priđem knjigama od omladine. Prošle godine mi je jedan momak otkrio Kirkegora, pretprošle divnog pesnika Duška Sikimića, pa Marka Tomaša. Jednu knjigu uvek reskiram na Sajmu, jer volim da otkrivam nove pisce i za sada u tome dobro prolazim, sve prateći mladost i naravno odabrane izdavače.

Gledam devojčice kako okreću stranice nesigurne da li će ih knjiga dirnuti i pitam se pomaže li im neko oko odabira knjiga? Da li im iko približava žanrove, pisce ili su prepušteni napadnim reklamama monopolističkih izdavača? Još mi u glavi kljuckaju pitanja srednjoškolke koja je sa mnom malopre vodila intervju. Jedno od pitanja je bilo: šta mislim o lektiri i koju bih knjigu preporučila? 

Moj sin je u gimnaziji i vrlo dobro znam sa čim se susreće. Osim što je izbačen Tolstojev Rat i mir, lektira je ostala ista kao u moje vreme. Četrdeset godina bez promene, a svet je otišao tripit naglavačke. Ne kažem da im treba dati loše knjige, ali Šekspir, Kafka, Dostojevski, Tolstoj, Andrić, Selimović, na gomili i jedan za drugim, mnogo su jaki i teški. Pre nekoliko dana sam završila Braću Karamazove od Dostojevskog, fantastičan i neverovatno bogat roman, ali sam još u toku čitanja shvatila da nisam pohvatala sve i da mi treba još jedno čitanje, sa pedeset godina. Šta tinejdžer, gde su sve te priče izvan njegovog vremena poimanja, može da razume? Naravno, moraju se ostaviti klasici, možda njhove pripovetke i nekoliko značajnih romana, ali je neophodno uvesti u lektiru i knjige koje su deci bliže, jer samo tako ćemo ih zainteresovati za književnost. Mislim da mora postojati i nešto avanturističko, ljubavno, naučno-fantastično, neke savremene priče i njima bliske teme. Odužih, ali hajde da im pomognemo, a ne samo da kritikujemo.

Navika čitanja se gradi, sa njom se čovek ne rađa. Ja sam knjige zavolela zbog dosade kod dede i babe na selu, možda bih i ja gledala u telefon da sam ga imala. Imam utisak da mi odrasli stalno mislimo da smo nešto posebno, a da su deca loša, lenja. A opet, na slavi prekjuče, svi matori su u telefon buljili. Priznajmo da im je teško i pomozimo im da u ovom svetu velikih izazova nađu mesto i za knjigu. Mislim da je to sada prioritet i nas roditelja i obrazovnih ustanova.

Jer, zar njihov dolazak na Sajam knjiga u subotu, u ovolikom broju, ne znači pokazivanje dobre volje i želje da se približe svetu mašte i carstvu knjiga? 

Pročitajte i ovo: Klimakterični dnevnik: Naklon do poda

Naslovna fotografija: pexels.com

Leposava Vukoičić Jovanović