Koju igru igraš?

Bio je ponedeljak. Sedela sam sama u svojoj novoj kancelariji smeštenoj na ćošku dedinjske vile. Kroz prozor sa jedne strane pogled mi se pružao na baštu sa nekim engleskim vajbom – prolećno nehajnu, a u stvari sređenu kao pod konac. Sa druge strane vitki, visoki borovi pravili su mi zaklon od jutarnjeg sunca i unosili gotovo planinsku atmosferu. 

Radni sto mi je bio od crnog stakla, a stolica od bele, mekane kože. Na stolu se nalazio samo veliki ekran računara i tastatura. Sve je bilo bežično, da slučajno ne poremeti dobro osmišljeni poredak. 

U holu, ispred kancelarije bila je sekretarica direktora kojoj je, čini se, najvažniji zadatak bio da ga, poput Čarlijevog najveštijeg, najpametnijeg i najutreniranijeg anđela, odbrani od pokušaja zaposlenih da se sastanu sa njim. Otkako sam stigla na posao, ona mi se jedina obratila i to samo da mi da detaljno uputstvo “kako da ideš do toaleta, a da slučajno ne ukrstiš put sa direktorom”. 

Sem njih nekoliko, niko nije znao ni ko sam, ni zbog čega sam tu. Ubijala sam vreme čitajući poruke bivših saradnika koji su mi želeli lep početak u novoj firmi, koristila priliku da pregledam gomilu starih mejlova koja mi je čučala u inboksu, vežbala da pišem u rokovniku, a da ne ostavim otiske prstiju na uglancanom stolu (činilo mi se da je i to nepisano pravilo).

To je bio moj prvi radni dan. Čekala sam još cela dva dana da se desi nešto, bilo šta.

Moć

Četvrtog dana me konačno pozovu na ručak upoznavanja sa svim ključnim menadžerima. Od iskrene radosti poskočim u onoj mojoj finoj fotelji, popravim šminku i usput bacim pogled na svoj odraz u jednom od prozora da proverim da li je sve kako treba za ostavljanje prvog utiska. 

Odem sa Glavnim u obližnji restoran rezervisan samo za privrednike. Tamo svi već čekaju. Dok su nam na licu još uvek visili osmesi upoznavanja, Glavni, iznenada, ničim izazvan, krene da, stisnutih usana, svima preti nanom naninom ako išta pokušaju da mrdnu „bez ove žene“. Ja u zemlju da propadnem, pošto sam ta žena“ ja, a nije mi ni posao ni želja da imam takvu moć.

Ni sad mi nije jasno zbog čega tog trenutka nisam sebi rekla: „Dušo, zeznula si se, ajd’ sad ti lepo idi kući!“. Kako nisam prepoznala da je pod fasadom uglađenosti ispletena čitava mreža psiholoških igara moći. Valjda sam mislila da je dovoljno što se ne ložim na moć i što me igre ne zanimaju. 

Posle nekog vremena tumaranja po lavirintu intriga, vežbanja hoda po jajima do perfekcije, snalaženja u nedoslednostima i spinovanju, naučila sam da je reći da nećeš da se baviš igrama moći isto kao da si rekla da nećeš da se baviš disanjem. Htela ili ne – one ti se jednostavno dešavaju.

Igrice

Igara moći ima koliko hoćeš. Igraju ih i momci i devojke, bračni partneri, šefovi i zaposleni… – sve kombinacije su moguće. Ne prepoznajemo ih na prvu jer su suptilno pletivo socijalno prihvatljivih postupaka i manipulacija prikrivenih ličnim potrebama. 

Jedna od sveprisutnih poslovnih igrica je takozvana „Nisam znala“ (važi i u muškom rodu). To je kada se igrač krije iza svojih navodnih omaški ili nepoznavanja pravila. To su sve one situacije kada te, pod izgovorom da „nisu znali“, ne stave u cc nekog mejla (ili obrnuto: bespotrebno stave tvog šefa u cc mejla koji ti šalju), ili te ne pozovu na sastanak na kom je svakako trebalo da budeš, ili donesu odluku bez konsultovanja sa tobom pod izgovorom da je rešenje bilo očigledno i da nisu hteli da te smaraju, ili na sastanku iznesu neki predlog oko koga ste se prethodno dogovorili da treba još malo da ga doterate.

Ima i ona igra „Jeste li sada zadovoljni“ u kojoj se igrač izvuče nekažnjeno iz neke neželjene obaveze. To je ono kada se dogovorite da jedne nedelje ti radiš neki glupi izveštaj, a sledeće nedelje tvoj kolega. Kolega-igrač se stalno buni oko tog izveštaja i kad dođe njegov red, ne samo da kuka, nego još i kao slučajno izbriše sve fajlove i podatke, pa onda morate zajedno da radite da biste ga poslali u roku. Na kraju shvatiš da ti je mnogo lakše da svaki put sve odradiš sama nego da delite posao.

Mene posebno izluđuju „Ortaci“. Ovu igru naročito igraju šefovi koji žele da budu bliski sa svojim saradnicima, druže sa sa njima, zajedno izlaze, koriste neformalni rečnik… To je ono i kad postoji ekipa sa posla koja redovno zajedno igra mali fudbal, pa tako neke za tebe važne poslovne informacije pre sazna kurir koji je u timu sa direktorom, nego ti koja ne ideš na fudbal.

Pa, da zaigramo!

Kad pogledamo sve psihološke igre moći koje srećemo u poslovnom svetu – od onih koje spadaju u kategoriju ozbiljnih laži do onih koje su u kategoriji zastrašivanja – ova gornja tri primera su „male mace“, možda neke od najnevinijih igara. Kakve god da su igre, neki ljudi imaju urođeni „mangupski“ osećaj da pametno odigraju svoju rolu u igrama moći. Drugi, poput mene, moraju to da nauče. 

Ovo su moje najvažnije naučene lekcije:

  • Svaka kompanija ima svoju specifičnu kulturu i igre moći koje se uveliko u toku. Drži oči širom otvorene, prati šta se dešava. 
  • Ne započinji igru, naročito sa nekim slabijim od sebe.
  • Kad te neko uvuče u igru, zaigraj je pametno i nenasilno. Budi borac, a ne žrtva. Saradnja i izgradnja boljih odnosa često mogu da budu ključ za razrešenje igara moći.
  • Radi na svojoj rezilijentnosti, tolerancija na neizvesnost pomaže.
  • Mnoge igre moći su, zapravo, smešne. Koristi humor maksimalno.

Naslovna fotografija: WANNABE Media

Aleksandra Stefanović je lični poslovni trener koji inspiriše ljude da začine svoj liderski stil i razviju sopstveni recept za liderski uspeh. Kao konsultant pomaže organizacijama da postave smislene procese upravljanja ljudima koji obezbeđuju da se lideri i zaposleni međusobno bolje čuju, vide i razumeju. Prethodno je radila 25 godina u nekoliko regionalnih i internacionalnih korporacija, a u poslednjih 15 fokus joj je bio na strateškom razvoju zaposlenih.  Iskustvo na visokim menadžerskim pozicijama joj je omogućilo da „iz prve ruke“ nauči i razume izvore inspiracije, ali i izazove i bolne tačke liderstva. Zaljubljena je u muža, ćerku, psa i hranu. U porodici je zadužena za hedonizam.