Ključni izvori napetosti između roditelja i odrasle dece

Šta to stvara napetost između roditelja i odrasle dece? Otuđenost između roditelja i njihove odrasle dece izašla je iz romana sa kosturima i prestala da bude tabu tema i tajna o mučnim odnosima, koje smo verovatno iskusili – sa svojim roditeljima. Istina je da njih (svoje roditelje) možete razumeti samo kada ste i sami roditelj i istina je da ćete u sebi prepoznati svoje roditelje baš u onim postupcima, stavovima i reakcijama koje su vama najteže padale i zbog kojih ste svojim roditeljima najviše zamerali. Mnogo toga moraćete da uvidite i prihvatite, a mnogo toga ćete moći i da promenite odrastajući sa svojom decom – da, to je obostran i uzajaman proces, oni uče od vas i sa vama i vi učite od njih i sa njima, ali na tom putu se lako i često gubimo, zaglavljujemo, zastranjujemo.

Deca odrastaju, a mi starimo – i što smo i mi i oni stariji, jazovi koji su se usput stvorili, obrasci odnosa koji su, takođe, izrasli u svojoj najrigidnijoj i najtežoj formi, takođe postaju veći i vidljiviji. Sa čuđenjem se pitamo gde smo (i kada najviše) pogrešili i kako je došlo do toga da bliskost, poverenje, povezanost ostanu daleko iza, a da u prvom planu budu sukobi, gorka prebacivanja, žaljenje i osećanje gubitka. Kao savremeni roditelji, uključeni smo u živote svoje dece veoma dugo i aktivno i možda očekujemo da ostanemo uključeni, dok oni, odrastajući, sazrevajući i stičući sopstveno iskustvo sve više imaju potrebu da se od nas odvoje i distanciraju. Takođe, u savremenom svetu pomerile su se i granice i definicije odraslog doba, zajedno sa količinom komunikacije i uključenosti – mladima treba više vremena da dostigu zrelost i samostalnost, čiji su markeri završetak školovanja, iseljavanje iz porodičnog doma, započinjanje karijere, brak.

Povećana zavisnost od roditelja ima svoje prednosti i mane. Ako ste odrasli sa svojom decom u poštovanju, razvijanju emocionalne inteligencije, veština komunikacije i emocionalne regulacije, verovatno ćete svoje sukobe i napetosti rešavati sa manje ili više uspeha. Ukoliko se sukobljavate na isrcrpljujući način, svakako imate još dosta da učite (iz međusobnog odnosa). Psiholozi su uočili najčešće izvore tih sukoba i tenzija u odnosima odrasle dece i roditelja, koji mogu eskalirati i prerasti u otuđenje. 

Pročitajte i ovo: Autoritarno roditeljstvo – za i protiv

Pravo na „otplatu duga“ 

Pojedini roditelji veruju da im je zbog učešća u životu svog odraslog deteta zagarantovana neka vrsta otplate – kao da im deca nešto duguju i to treba da oduže. Ovaj izvor napetosti sreće se u gotovo svim aranžmanima u kojima roditelji čuvaju unučad – ova usluga je novčić (otplate) sa dva lica. Sa jedne strane, štedi novac i brigu, ali deca postaju „taoci“ svojih roditelja, brižnih baka i deka, koji izgleda sve bolje znaju o odgajanju dece od njih. Ako čuvaju decu svoje dece, roditelji (beke i deke) vrlo često ne uspevaju da podrže sistem vrednosti koje njihova deca grade sa svojom decom, već ga sabotiraju i podrivaju i kritikuju metode koje njihova deca primenjuju sa svojom decom.

Razgovori o ovoj temi često prerastaju u optuživanje i svađu, uz obavezno pominjanje nezahvalnosi i žrtvovanja. U ovoj situaciji se nađu mnogi mladi roditelji, koji odlučuju se na kraju ipak odluče za jaslice, obdaništa i dnevne boravke, jer je to zdravije i za njih, i za decu i za porodične odnose. Ukoliko dajete ovakvu uslugu (čuvate svoje unuče) i verujete da vam to daje prava da nastavite da aktivno učestvujete u životu svog deteta i nalazite da vam nije uzvraćeno sa zahvalnošću, povucite se. Sve što dajete – uslugu, podršku, savet, trebalo bi da bude isporučeno bez opterećenja i bez očekivanja bilo čega zauzvrat. 

Razočaranje u izbor partnera 

Ovaj izvor napetosti počinje da vri još u tinejdžerskom uzrastu naše dece, kad počnu da ostvaruju ljubavne veze, da eksperimentišu sa svojom seksualnošću, i izluđuju nas brigom zbog svega – od reproduktivnog zdravlja, preko neželjenih trudnoća, do toksičnih veza sa, nama očigledno, pogrešnim osobama. Kroz tinejdžerska iskustva, zablude, poraze i slomljena srca, aktivno prolazimo zajedno sa njima, a u nekom trentuku svog života, odrasla deca prave životni izbor partnera i odlučuju se za brak, koji roditeljima može izgledati osuđen na propast. Naravno, mi, roditelji, možemo biti potpuno u pravu, što ni malo ne menja i ne olakšava stvari. Ali, mogu nam i promaći faktori koji su bitni za funkcionisanje bračnog odnosa našeg deteta, jer mi te faktore ne vrednujemo i ne uvažavamo. To je kao u onoj anegdoti, u kojoj roditelja ćerke i sina komentarišu kako im se ćerka dobro udala, jer joj muž u svemu pomaže, kuva, pažljiv je, ispunjava njene želje i stalno je angažovan oko nje (i dece), istovremeno se jadajući kako im je sin loše prošao, jer ga „ona njegova“ tera da pomaže, da čuva decu i stalno nešto traži od njega i ne da mu da diše. 

Postoje realni razlozi da roditelji budu zabrinuti za sreću svog odraslog deteta i da tačno predviđaju buduću propast odnosa u kome se dete nalazi, kada je u pitanju zanemarivanje, nasilno ponašanje, zavisnost, ali često, roditeljska briga proizilazi iz očekivanja i nerealne procene odnosa koje njihova deca ostvaruju (zaslužili su bolje, nekog imućnijeg, obrazovanijeg, lepšeg…). Naš način života i vrednosti, možda nisu ni ono što je nas usrećilo i pomoglo nam da nađemo kompatbilnog partnera, a i ako jesu, to ne moraju biti adekvatna merila za našu decu – to mogu biti samo predrasude. 

Neslaganje sa životnim izborima 

Roditelji koji imaju jaku potrebu za kontrolom, ili koji svoju decu vide kao ostvarenje samih sebe, kao izraz svog uspeha u životu, teško prihvataju odluke svoje dece, koje im se ne dopadaju. Ponekad ne mogu nikako da ih prihvate, niti da se suzdrže od kritikovanja, čak osuđivanja i uslovljavanja i to može dovesti do stvaranja nepremostivog jaza i potpunog otuđenja. Deca mogu odabrati (i to je za njih najrazumniji i najzdraviji izbor) da naprave najveću moguću distancu (ponekad se odsele u druge gradove i države) da bi sačuvala duševni mir, odbranila svoju privatnost i živela na svoj način. Ne govorimo o ekstremnim izborima, kao što je odluka deteta da se posveti manastirskom životu, da se pridruži nekoj verskoj sekti, da postane profesionalni vojnik ili se bavi nečim drugim, rizičnim po život i zdravlje, već o izborima koji se tiču obrazovanja, partnera, standarda, vaspitanja sopstvene dece.

Roditelji mogu biti besni na svog sina, koji bira da se ne bavi advokaturom, nego da napravi pauzu i putuje, ili ćerku koja svoja doktorsku diplomu stavlja u fioku i posvećuje kući i porodici, jer njihova deca ne ispunjavaju njihova očekivanja i prave izbore koji nisu dostojni njihovog društvenog položaja i zbog kojih njihovi roditelji na mogu biti ponosni. Ako izbori naše dece nisu nešto čime se možemo hvaliti u društvu i ako nismo u stanju da ih podržimo, potrebno je da se zapitamo zašto nemamo poverenja u svoju decu. Izvori naše strepnje mogu biti različiti, ali u korenu su naši strahovi i nesigurnosti i nikad nije kasno da se sa njima suočimo, da ih prihvatimo i obradimo. 

Pročitajte i ovo: Koji je vaš vaspitni stil

Poređenja sa braćom i sestrama, rođacima, prijateljima 

Poređenja tipa „kako on može, a ti ne možeš“ uvek su toksična i isticanje druge dece za primer nikada ne pogađa metu. To nije motivišuće, to je način da se produbi nerazumevanje, podstakne inat i da se odnosi trajno naruše. Favorizovanje jednog deteta u porodici je nešto što druga deca nikada ne zaboravljaju, to je trauma i teret sa kojim rastu i koji predstavlja materijal za rad na sebi – a često samo predstavlja nagomilan materijal, koji se pretvara u toksični otpad. Ako ste tu grešku već napravili dok vam je dete bilo malo, možete barem pokušati da je više ne ponavljate. Svoje dete ne upoređujte ni sa kim i to važi za sve njegove postupke, izbore i sve ostalo, osim ako ne želite da obezbedite otuđenje. Tada svoje razgovore započinjite se „tvoj brat (sestra) se odlično snašao i trebalo bi malo više da se ugledaš na njega (nju)…“ Napravite razliku – ako savetujete svoje odraslo dete da se posavetuje sa nekim (bratom, sestrom, prijateljeljem), ko je imao slično iskustvo, to je druga stvar i spada u konstruktivnu brigu, a ne u prebacivanje. 

Ključ za održavanje dobrih i bliskih odnosa sa odraslom decom, isti je kao i za sve druge bliske odnose među odraslima – poštovanje. I ono uključuje sve – poštovanje izbora, poštovanje granica, poštovanje različitosti, kao i poštovanje svih osoba koje odrasla deca uključuju u svoj život. 

Naslovna fotografija: unspalsh.com

Brankica Milošević veruje da je dete u nama najvažnija osoba na svetu, koja zaslužuje svu onu ljubav koju rasipamo okolo. Sve je zanima, o svemu ima mišljenje i ne okleva da ga promeni.