Niska emocionalna inteligencija roditelja i njen štetan uticaj na decu

Ne postoji definicija dobrog roditeljstva, odnosno, ona se razlikuje u različitim kulturama i sredinama, ali dobrim roditeljima je zajedničko to da se stalno preispituju, da razmišljaju o svojim postupcima, uviđaju svoje greške i pokušavaju da ih isprave. Dobri roditelji uče životne lekcije i odrastaju (evoluiraju) zajedno sa svojom decom. Oni razvijaju osetljivost, maksimalno su uključeni dok se trude da ne postupaju previše zaštitnički i otkrivajući svoje slabosti i „slepe tačke“, stalno rade na sebi i na razrešavanju sopstvenih obrazaca, konflikata, kompleksa, trauma. Osvešćivanje je odlika svakog razvoja i napretka, a visoka emocionalna inteligencija je deo tog razvoja savremenih roditelja, koji žele da budu osvešćeni, da razumeju svoju decu i da postupaju u njihovom najboljem interesu. 

Emocionalna inteligencija je u poslednjih dvadesetak godina prepoznata kao najbitniji faktor međuljudskih odnosa i kao jedna od najvažnijih osobina dobrog lidera – a roditelj mora da nauči kako da bude dobar lider. Emocionalno neosvešćeni i nesenzitivni roditelji svojoj deci definitivno nanose štetu, što nije nikakva presuda o tome da su loši roditelji. Oni deci pružaju ono što imaju i umeju i ne mogu im dati ono što nemaju, ne poznaju i ne umeju. Deca koja odrastaju sa takvim „darom“ često bivaju upućena na dubinski rad na sebi, ona „nabasaju“ na put ličnog razvoja u naporu da izleče svoje emocionalne povrede i uskraćenosti, da se osveste, da upoznaju sebe i da oni sami budu svojoj deci bolji roditelji. 

Roditelji niske emocionalne inteligencije nedovoljno reaguju na emocije svog deteta i nenamerno šalju snažne neverbalne poruke koje deca tumače kao da su njihova osećanja nevažna, opterećujuća, sramna i zbunjena su, pokušavajući da shvate šta nije u redu. Glasovi niske emocionalne inteligencije mogu odjekivati u vašoj glavi celog života, dok ih ne shvatite kao alarm, koji poziva na buđenje. 

Deca koja odrastaju u atmosferi emocionalnog neprihvatanja i nerazumevanja, osećaju se usamljeno i neshvaćeno, veruju da sa njima nešto nije u redu, dok istovremeno snažno osećaju da su roditelji ti sa kojima nešto nije u redu. A onda žele da imaju drugačije roditelje, i „razmotavaju“ razne fantazije u tom smislu, zbog čega osećaju krivicu. Pomišljaju da bi njihovi roditelji bili srećniji i zadovoljniji da nije njih (dece) i da su ona nekako kriva za nezadovoljstvo svojih roditelja, što sve spada u isti krug besa i krivice, u koji ih zatvara niska emocionalna inteligencija roditelja. U tom krugu, deca su izolovana i usamljena, jer ih ni drugi ne razumeju – ona imaju brižne roditelje koji naporno rade, svoju sobu, igračke, odeću, idu u školu, imaju drugove, bave se nekim sportom. Emocionalno zapostavljeno dete živi kao i sva druga deca koja žive normalno, prema vidljivim i merljivim standardima normalnosti, koje društvo (generalno nesenzitivno – emocionalna inteligencija društva je prosečno niska) propisuje – krov nad glavom, sitost, bezbednost, mogućnost za obrazovanje i osamostaljivanje. Šta bi više bilo ko mogao da poželi i na šta bi neko ko sve to ima, mogao da se požali? 

To dete ima sve uslove da bude srećno, a ako nije, ako je nezadovoljno i problematično, ono je razmaženo i nezahvalno, presuda je okoline. Deca vrlo rano osećaju koliko je ta presuda nepravedna i koliko su nemoćna da to dokažu. Sa svim što imaju i što im je pruženo, ona su sama na svetu. 

Dijagnoza „razmaženosti“ ovakvog deteta jeste emocionalno zanemarivanje i odrastanje uz roditelje čija je emocionalna inteligencija niska.

Prema definiciji Danijela Golemana („EQ, emocionalna inteligencija“ objavljena 1995. godine, prodata u milionskim tiražima i dalje je jedna od najvažnijih knjiga iz oblasti popularne psihologije), emocionalna inteligencija predstavlja sposobnost identifikovanja, procene i upravljanja sopstvenim emocijama, emocijama drugih i emocijama grupe.  Emocionalno zanemarivanje je neuspeh roditelja da dovoljno odgovori na emocionalne potrebe deteta. 

Pročitajte i ovo: Roditelj odraslog deteta, posmatrač, slušalac, svedok

Kada roditelji ne znaju kako da identifikuju sopstvene emocije, oni ne govore jezikom emocija u svom domu i sa svojom decom.

Oni ne pitaju decu kako se osećaju i ne primećuju kada su ona uznemirena, ali izražavaju interesovanje. Dok će osetljiv roditelj primetiti da se dete ponaša drugačije po povratku iz škole i prići mu govoreći „izgledaš uznemireno, da li se nešto desilo u školi“, neosetljiv roditelj će pitati „kako je bilo u školi“ jer to pitanje treba da se postavi, ono spada u domen roditeljske brige i kontrole. Kada ugine kućni ljubimac, oni kažu „nabavićemo drugog“ i uopšte, povodom svega što je teško, neprijatno, uzbudljivo, tužno ili na bilo koji način uznemirujuće za dete, ponašaju se kao da to nije ništa. Jer, tako se oni nose sa osećanjima – nipodaštavaju ih i potiskuju, jačajući svoj ego, umesto svoje emocionalne inteligencije, ne dozvoljavajući ni sebi ni drugima da pokažu ranjivost. Ponekad, roditelji zadirkuju dete zbog stvari zbog kojih je ono užasnuto i uopšte ne primećuju da su surovi, ili čak misle da je to dobro za dete, da se tako „čeliči“ da ne bude „mekušac“ i „mamina maza“. 

Kao rezultat ovakvog tretmana u odraslom dobu pokazuje se nedostatak samosvesti i samopoštovanja. Osoba odraste sa uverenjem da su njena osećanja nevažna, preterana, ili da čak nisu ni stvarna i ne zna kako da se nosi sa svojim osećanjima, kako da ih prepozna i adekvatno izrazi. 

Niska emocionalna inteligenicja roditeljima ne omogućava upravljanje i kontrolu sopstvenih emocija, pa nisu u stanju da nauče decu kako da upravljaju svojim osećanjima.

Kada dete u školi upadne u problem, jer je učitelja ili nastavnika opsovalo ili nazvalo pogrdnim imenom, pa su roditelji zbog toga pozvani kod direktora (ili još gore, kod školskog psihologa), oni ne pokušavaju da razumeju šta se desilo. Znaju samo da ih je dete obrukalo i da to ne sme da se ponovi, i zato ga kažnjavaju, osuđuju, drame, viču, prete i ucenjuju – jer je njihov ugled jedino što je bitno. Druga krajnost je zaštitnički stav u kome oni krive učitelja i školu, dok dete prolazi (naizgled) nekažnjeno, zapravo, ostavljeno u sopstvenom zatvorenom krugu besa i krivice, koji se nikako ne razrešavaju. Roditelji su ga zaštitili, jer tako obavljaju svoj roditeljski posao i izražavaju svoju brigu, ali mu nisu pomogli da shvati zašto je došlo do incidenta, da identifikuje svoja osećanja i da ih kanališe. I tako dete ne nauči da upravlja svojim osećanjima, i ne nauči da se postavi u teškim i osetljivim situacijama. 

Roditelji ne razumeju emocije, svojim rečima i ponašanjem šalju detetu mnogo pogrešnih poruka, kada je njihova emocionalna inteligencija niska.

Deca emocionalno neosvešćenih roditelja upijaju pogrešne predstave o sebi, o svetu koji ih okružuje, o ispravnom ponašanju u tom svetu, o međuljudskim odnosima, o ljubavi, braku – o svemu. I pri tom osećaju i dalje da nešto nije u redu, da je nešto pogrešno i muče se u svojoj izolaciji, postaju anksiozna i bezvoljna. Pritom, ponašanje tužnog deteta koje niko ne razume, dodatno se osuđuje i ono je etiketirano kao lenjo, razmaženo, preosetljivo, slabo, nesposobno – i odrasta sa tim glasovima u glavi, koji ga kritikuju i osuđuju. 

Emocionalno zanemareno dete odrasta zbunjeno, izmučeno, povređeno, besno, frustrirano, gubi kontakt sa svojim pravim (emocionalnim) JA, vidi sebe očima onih koji ga nikada nisu stvarno poznavali i ima velikih poteškoća da izađe na kraj sa stresnim, konfliktnim i emocionalno teškim situacijama. 

Pročitajte i ovo: Ključni izvori napetosti između roditelja i odrasle dece

Često, u odraslom dobu emocionalno zanemarene osobe žele da pomognu sebi, da razumeju sebe, da rešavaju svoje probleme i postoji mnogo stvari koje mogu da urade na sopstvenom osvešćivanju i razvoju. Nikada nije kasno da se emocionalna inteligencija unapredi i da se rane iz prošlosti iscele. Ako ste odrasli kao emocionalno zanemareno dete, možete razviti posebno interesovanje za emocije, za psihologiju, za pomaganje sebi i drugima. Možete naučiti o emocijama sve što možete, započeti program treninga emocija, sami ili uz pomoć terapeute. Možete obraćati pažnju na svoja osećanja i vežbati da ih prepoznajete, imenujete i da „sedite sa njima“ jednostavno ih osećajući i prihvatajući.

Možete za sebe uraditi onaj posao koji za vas nisu uradili roditelji, možete sebi pružiti validaciju, shvatiti da su vaša osećanja za vas realna i važna, naučiti da postavljate drugima granice (da ne dozvolite nikome da nipodaštava vaša osećanja i uverava vas da su ona pogrešna i nevažna), možete razgovarati o osećanjima, sa svim bliskim ljudima i vežbati komunikaciju u tom smislu. Možete razotkriti lažne poruke i vrednosti sa kojima ste odrasli i možete ih promeniti, možete shvatiti da emocije nisu slabost i da pokazivanje ranjivosti nije znak slabosti, jer to umeju samo oni koji su dovoljno hrabri i snažni – emocije vas čine jačim, kada ih prepoznajete, prihvatate, proživljavate, uvažavate, kada radite sa njima i učite od njih. 

Nikada nećete dobiti od svojih roditelja ono što vam je potrebno, jer oni to nikada nisu ni mogli da vam daju, niti će ikada moći. Morate sami naučiti kako da budete roditelj svom unutrašnjem detetu, a ako ste i sami roditelj, iskoristite tu jedinstvenu priliku za osvešćivanje kroz roditeljstvo, učite da se brinete o sebi kao što se brinete o detetu, da razumevanje, strpljenje, podršku i ljubav koju imate za svoje dete, takođe pružite i sebi – neka vaše unutrašnje dete raste sa vašim detetom, za obostranu dobrobit, emocionalni, psihološki i duševni rast i razvoj. 

Naslovna fotografija: unsplash.com

Brankica Milošević veruje da je dete u nama najvažnija osoba na svetu, koja zaslužuje svu onu ljubav koju rasipamo okolo. Sve je zanima, o svemu ima mišljenje i ne okleva da ga promeni.