Kako da odgovorite na snažna osećanja svoje dece

Roditelji osećaju potrebu da zaštite svoju decu od bola i patnje, ali sa njihovim odrastanjem (i našim starenjem) često dolazimo u situaciju da se nađemo između dve vatre – ako ih suviše štitimo, uskratićemo im priliku da uče iz sopstvenog iskustva, prenećemo na njih svoje srahove, ograničićemo njihove potencijale, umesto da ih podstičemo da ih koriste. Promašićemo u svom glavnom poslu – usmeravanjem vetra u njihova jedra, a to je još jedan od velikih roditeljskih strahova.

Šta god činili, ne možemo ih zaštititi od života, ali ako ne pokušavamo da ih zaštitimo, već da ih naučimo da koriste svoje alate, da veruju sebi, da isprobavaju sebe i pronalaze ono što žele, što ih ispunjava i motiviše, radimo pravu stvar. Naravno, čak i kad se trudimo da radimo pravu stvar, grešimo i borimo se sa sobom, ali podstičući svoju decu da gaje proaktivan, otvoren i pozitivan stav prema životu, izazivamo sebe. Mnoge majke izgovaraju istu rečenicu (kada se osvrnu na godine materinstva): „Toliko sam naučila od svoje dece. Dok su oni odrastali i ja sam odrastala uz njih.“

Jedna od najvažnijih lekcija roditeljstva je suočavanje sa negativnim, uznemirujućim, snažnim osećanjima – teško je ostati smiren, pružiti utehu i uputiti dete u savladavanje lekcije, jer vas osećanja vaše dece preplavljuju i vi osećate isto što i oni. I to je vaša lekcija – suočavanje sa sopstvenim osećanjima, da biste svojoj deci pomogli da se suoče sa svojim.

Priroda dečjeg stresa

Osećanja vaše dece su stvarna za njih i postoje sa razlogom. Ali, njihove emocije su često veoma intenzivne, veoma glasne (alarm urgentnosti) i vi možete pogrešno reagovati kada ustanovite da se ne dešava ništa strašno, nego je u pitanju „neka glupost“.

Ali, ta „glupost“ je samo sitnica iz vaše perspektive, dok je za dete važna i strašna, jer su deca osetljivija, perceptivnija i uznemirava ih ono što vaš radar ne registruje. Pritom, njihovi alati za suočavanje sa nevoljom su nedovoljno razvijeni, kao i uvid u to kako se osećaju. Glavni izvori sigurnosti – emocionalnog sidrenja – jesu ljudi koji o njima brinu, njihovi roditelji. Kada su roditelji uz njih i smireni, to je znak da je sve u redu. Kada su roditelji pod stresom, onda nešto nije u redu. A pošto ste vi ljudsko biće, a ne programirani roditelj, često ste pod stresom i uznemireni i vaša deca se uznemiravaju (besne, plaču, inate se, odugovlače i izluđuju vas) baš onda kada vam je njihova saradnja najpotrebnija.

Kako, dakle, da odgovorimo na dečja osećanja i uznemirenost, kako da ih naučimo da regulišu svoje emocije, kad i mi imamo osećanja kojima treba da upravljamo?

Priznajte i potvrdite osećanja svoje dece. Za dete u bilo kom uzrastu, prvi korak ka upravljanju emocijama jeste da ih priznaju, čak i kada nisu svesni šta tačno osećaju. U tome im možete pomoći i priznati njihova osećanja za njih. Ovaj jednostavni iskaz „vidim da te je to baš uznemirilo“, ili „izgleda da te nešto brine“, može da pomogne, ali ako niste sigurni u to šta dete oseća, onda ga možete pitati „da li se osećaš tužno?“ ili „da li te je nešto uznemirilo?“ Pristup koji nudi priznavanje i razumevanje osećanja, automatski smanjuje naboj.

Kada definišete emociju, potvrdite je. Ne tražite objašnjenje, već afirmišite osećanje „sasvim je normalno da se osećaš tužno (ljuto, zabrinuto) zbog toga (čak i ako je to nešto što ste vi rekli ili uradili). Važno je da reagujete na dečje iskustvo, na doživljaj, umesto da tražite da dete objasni (opravda) taj doživljaj.

Zatim, potvrdite zašto se osećaju tako kako se osećaju. Kada potvrđujete dečje emocije, ne tražite od njih da objasne, već umesto toga afirmišete i odgovarate na njihove potrebe (npr: „Potpuno je logično da se osećate tužno što vam je to rekla“). Kao treneri emocija, roditelji bi trebalo da reaguju na dečja iskustva, umesto da zahtevaju da dete opravdava svoje iskustvo.

Izrazite empatiju, jer ona pruža utehu. Prenosi poruku da razumete detetova osećanja i da vam je žao što je povređeno. Roditeljima je ponekad teško da izraze empatiju kada im se ne sviđa način na koji dete izražava svoja osećanja, recimo kada je agresivno ili ljuto. U ovom slučaju, morate obaviti dupli posao u upravljanju emocijama – za sebe i za dete.

Pokušajte da odvojite emocije deteta od reakcije (ponašanja) na emociju. Emocije su važeće takve kakve su i uvek zaslužuju razumevanje i empatiju. Dobra strategija je da izrazite empatiju za osećanje, a da zatim razgovarate o ponašanju. Potrebno je da dete zna da ga nećete osuđivati zbog ponašanja, već da ste uvek na njegovoj strani i da može da vam se poveri i da očekuje da ćete mu pomoći da reši problem. I to radi u svakom uzrastu – od vrtića, do tinejdžerskog uzrasta, a i duže od toga. Poverenje koje se gradi na ovaj način, neprocenjivo je i predstavlja najveću nagradu roditeljstva.

Ohrabrujte decu da izraze svoje emocije. Pomozite im da ih prepoznaju i imeniju, na što jednostavniji način. Ako je dete doživelo nešto neprijatno u školi, pitajte ga kakve je vrste bila uznemirenost koju je osetilo, kao da želi da viče i ljuti se, ili kao da želi da se sakrije i plače? Pitajte ga da li se osećalo slično kao kada (navedite neku raniju situaciju), ili različito. Ovo pomaže da se emocije uporede i da dete nauči da koristi svoje iskustvo.

Kada naboj prođe, razgovarajte o osećanjima. Dublja analiza se postiže pitanjima o tome šta ga je najviše uznemirilo u onome što se dogodilo, ili koji deo je bio najbolniji. Takođe, pitanja o tome šta je dete želelo da uradi zbog tih osećanja (vrištanje, udaranje, bekstvo) poboljšava razumevanje emocionalnog iskustva, koja pomaže da se uoči bitna razlika – ono što želite da uradite (da nekoga žestoko povredite) je različito od toga da li ste nešto zaista uradili.

Još dublja analiza i šira perspektiva podstiču se interpretacijom iskustva – o tome zbog čega je obeshrabrujuće iskustvo bilo korisno, na šta ukazuje i čemu uči. Stavljanje u perspektivu, uči strategiji suočavanja i sagledavanja svake situacije sa pozitivne strane.

Vežbajte samoopraštanje. Koliko god se trudili, nećete uvek uraditi pravu stvar, pogrešićete. Kada pogrešite, razgovarajte sa detetom, zahvalite mu što vam je omogućilo da se suočite sa svojim osećanjima i slabostima, izvinite se i obećajte da ćete se truditi da manje grešite. Deca treba da znaju da su roditelji ljudska bića, da imaju svoje unutrašnje sukobe i probleme i da se jako trude da ih prevaziđu, kako bi ostali povezani sa sobom i sa njima, svojom decom. Kada vas vide (i osete) kako učite i razvijate se, dobiće najbolji primer koji možete da im pružite – dobiće pravu stvar od vas, čak i kada grešite.

Naslovna fotografija: unsplash.com

Brankica Milošević veruje da je dete u nama najvažnija osoba na svetu, koja zaslužuje svu onu ljubav koju rasipamo okolo. Sve je zanima, o svemu ima mišljenje i ne okleva da ga promeni.