Odrastanje uz ideju da treba da budemo mršaviji - i posledice koje ostaju

U najosetljivijem razvojnom periodu, pubertetu i adolescenciji, postajemo svesni sebe na način na koji to ranije nismo bili. Provodimo sate pred ogledalom, proučavajući svoje telo, primećujući ono što nam se sviđa – i ono što nam se ne sviđa. A šta ćemo uočiti i izdvojiti – i zbog čega ćemo se stideti sebe – umnogome zavisi od poruka okoline. Drugim rečima, odnos prema telu se gradi u mladosti i oblikuje naše samopouzdanje. Ili stvara gomile materijala koji kasnije pokušavamo da obradimo i prevaziđemo komplekse.

Živimo u svetu u kome je mršavost ideal lepote koji mediji propagiraju. Slika o telu nadjačava realnost – svi žele da izgledaju holivudski. Niko ne želi da izgleda kao što svi oko njega izgledaju, u svojoj raznolikoj telesnoj nesavršenosti. Broj na vagi i centimetri obima imaju veću težinu od onoga kako se osećamo u sopstvenoj koži. A to počinje rano – u današnje vreme još ranije nego pre dve ili tri decenije.

odnos prema telu

Pubertet je period kada prvi put ozbiljno gledamo sebe očima drugih. Kada učimo šta znači dopadati se drugima, uklapati se i “biti dovoljan”. I upravo tada, poruke koje primamo u porodici, među vršnjacima, kroz medije, mogu postati glas koji gradi ili narušava samopouzdanje.

Nova istraživanja ukazuju na ono što su mnogi intuitivno osećali: pritisak da smršamo u adolescenciji može ostaviti dugotrajne posledice na odnos prema sopstvenom telu, čak i mnogo godina kasnije.

Pročitajte više o tome: Kako body shaming utiče na prihvatanje sebe i svog izgleda

Odnos prema telu pod pritiskom idealne slike

Razvoj unutrašnjeg kritičara

Zamislite tinejdžerku (ili se setite svoje adolescencije), a ako imate ćerku u pubertetu, ne morate ništa da zamišljate. Dakle, ta tinejdžerka koja otkriva sebe, prvi put čuje neki komentar o svom telu. Možda kroz šalu ili “dobronamerni savet” o tome da bi mogla malo da smrša. Neposredna okolina vrlo često na ovaj način podržava nerealne holivudske slike o telu, koje tinejdžeri već imaju u svojim glavama (telefonima).

U tom trenutku, to može delovati bezazleno, ali telo pamti osećanja koja su se uzburkala. Stid, zbunjenost, strah, ljutnju. Istraživanja pokazuju da osobe koje su u mladosti osećale pritisak da smršaju - bilo kroz komentare porodice, zadirkivanje ili medijske poruke - kasnije u životu češće razvijaju ono što se naziva internalizovana stigma telesne težine. To znači da negativan odnos prema telu više ne dolaze spolja - već iznutra. Glas okoline, postaje sopstveni glas.

Unutrašnji kritičar osvaja svoje mesto i nastavlja da ga osnažuje nezadovoljstvom. I to nema veze sa realnim izgledom i težinom osobe. Čak i oni koji se uklapaju u društveno prihvaćene standarde mogu nositi duboko nezadovoljstvo sobom.

Odnos prema telu u najosetljivijem periodu

Adolescencija nije samo period promena u telu, već i vreme kada se gradi identitet. Kada pokušavamo da razumemo ko smo, gde pripadamo i koliko vredimo.

U tom procesu, spoljašnji uticaji imaju ogromnu snagu:

  • Porodične poruke oblikuju osnovnu sliku o sebi.
  • Reakcije vršnjaka utiču na osećaj prihvaćenosti.
  • Mediji postavljaju standarde koje je gotovo nemoguće dostići.

Kada se sve to spoji, nastaje pritisak koji može biti suptilan, ali konstantan.

Poruke poput:

  • “Trebalo bi da smršaš”
  • “Ovo ti ne stoji”
  • “Pogledaj kako ona izgleda”

mogu delovati bezazleno, ali u osetljivom periodu života postaju temelj na kome se gradi samopouzdanje - ili njegov nedostatak.

Uz društvene mreže, taj pritisak je još kompleksniji. Sa jedne strane, postoji veća vidljivost različitih tela i pokreta koji promovišu prihvatanje. Sa druge, algoritmi često pojačavaju nerealne standarde i neprekidno poređenje.

Kada komentar postane identitet

Jedan od najdubljih problema nije sam komentar - već način na koji ga osoba usvoji. Kada neko dovoljno puta čuje da “nije dovoljno dobar” zbog svog tela, postoji rizik da to počne da doživljava kao činjenicu, a ne kao mišljenje.

To može dovesti do:

  • trajnog nezadovoljstva sopstvenim izgledom
  • narušenog odnosa prema hrani
  • preterane kontrole ili, suprotno, gubitka kontrole
  • osećaja stida i krivice vezanog za telo
  • izbegavanja situacija u kojima je telo “vidljivo”

Najvažnije i najbolnije – osoba može početi da oseća da njena sopstvena vrednost zavisi od izgleda.

Odnos prema sebi – posebno ranjive grupe

Iako se ovakva iskustva mogu desiti svakome, istraživanja pokazuju da su neke grupe posebno osetljive na internalizaciju negativnih poruka.

To su najčešće:

  • devojke i žene
  • osobe koje se ne uklapaju u dominantne društvene norme (uključujući i seksualnu orijentaciju)
  • oni koji su doživeli vršnjačko nasilje ili zadirkivanje
  • osobe koje su imale manje podrške u okruženju

Ono što je zajedničko svima jeste potraga za prihvatanjem i ranjivost u trenutku kada se ta potraga oblikuje.

Pogledajte i: Izazovi transrodnog identiteta – šta treba da znaju roditelji transrodne dece

Kako promeniti narativ kao tinejdžer, ali i kao odrasla osoba

Dobra vest je da se odnos prema sebi i sopstvenom telu može menjati - postepeno, kroz male pomake u načinu razmišljanja i okruženju koje biramo.

Ako imate tinejdžera, podstaknite ga da gradi zdrav odnos prema hrani i kretanju, sa fokusom na energiji, snazi i dobrobiti, ne na izgledu. U periodu formiranja slike o sebi, važno je da mlada osoba bude okružena ljudima koji je vide kao ličnost, vile i podržavaju. Takođe, preporučljivo je da tinejdžeri biraju sadržaje na društvenim mrežama i da prate profile koji ih inspirišu, a ne one koji izazivaju nesigurnost. Razgovor sa roditeljima, nastavnicima, školskim psihologom ili sa nekim kome veruju, važan je vid podrške.

Jednako je važno i kako odrasli govore o telu - ne samo o tuđem, već i o sopstvenom. Deca ne slušaju samo šta im se kaže, već i kako mi govorimo o sebi.

Odrasli koji nose ove obrasce, obično tek kasnije shvataju koliko su rane poruke oblikovale njihov odnos prema sebi i svom telu.

Prvi korak je prepoznavanje, a zatim postepeno pomeranje fokusa:

  • sa izgleda na funkciju (“moje telo me nosi kroz život”)
  • od kritike ka zahvalnosti
  • poređenja na lični doživljaj

Ako misli o telu zauzimaju veliki deo svakodnevice, razgovor sa stručnjakom može biti važan korak ka razumevanju i oslobađanju od tih obrazaca.

Odgovornost društva za odnos prema sebi

Iako je lični rad važan, ova tema prevazilazi pojedinca. Način na koji kao društvo govorimo o telu ima stvarne posledice. Kada se vrednost osobe vezuje za izgled, šalje se poruka koja oblikuje generacije. A kada se prihvata različitost, otvara se prostor za zdraviji odnos prema sebi.

Zato promena počinje u razgovorima koje vodimo, u komentarima koje izgovaramo i u standardima koje biramo da podržimo. Možda ne možemo izbrisati reči koje smo nekada čuli, ali možemo promeniti način na koji ih danas razumemo.

Telo nije projekat na kome treba raditi i stalno ga popravljati – ono nam omogućava život i zaslužuje ljubav i poštovanje.

Istražite zdrave načine komunikacije sa tinejdžerima: Saveti za zdravu komunikaciju sa svojim tinejdžerom

Fotografije: Lummi

Autor: Brankica Milošević