Kolumna 35+: Sedam dana novembra, otpuštanje i prepuštanje

Dan prvi

Miholjsko leto ne posustaje, iako ga praktično ni ne osećam jer je stan u kome živim okrenut ka severu i okružen drvećem, pa u sunce ne verujem dok ne izađem na ulicu. Dakle, svetlosti i toplote nema, ali (možda baš zato) ima komaraca. Da, komaraca. U novembru. Kada izađemo na igralište, svi roditelji misle da moje dete ima boginje. Ne trudim se ni da objašnjavam. Ponekad imamo koristi od toga, obično mu oslobode ljuljašku. Ali uglavnom svi beže od nas zbog krastica koje je po licu napravio češanjem.

Dan drugi

Gazda je upravo rešio da nam zameni prozore, pa majstori defiluju po stanu razvaljujući i odnoseći trule crvene daske, koje su tu stajale duže od četrdeset godina. Izneli su nekoliko starih prozorskih ramova i naslonili ih na drvo ispred zgrade. Zastajem da izbliza ispitam tu trulež i daščice koje su grickali žišci. Teško mi je da prihvatim da sam pored toga spavala mesecima, iznutra se činilo sasvim u redu. Zamišljam kako su u tim daskama spavali i komarci i gajili svoje larve, hraneći se nama od aprila do decembra. Pitam se šta sve još čuvamo kraj sebe, a jede nas i ispija, koje sve to stare daske treba razvaliti i ukloniti zauvek? Odrasla sam pored vode i dobro znam da, ako je ustajala, treba da se menja jer postaje leglo veoma gadnih stvari.

Jedan dragi poznanik mi je rekao da sam voda. Plašim se da sam možda ustajala. 

Dan treći

Na Dunavu sam, posmatram patke kako obeduju zajedno umačući kljunove u vodu. Nedaleko od njih, tri galeba se bore za isti zalogaj. Žena u mojoj blizini veoma glasno razgovara telefonom i priča kako joj je majstor uzeo 1.300 evra i ne želi da nastavi sa radovima. Majstori su čudna sorta, uvek su u deficitu. Zanimljivo je koliko se često izgovara “teško je naći dobrog majstora”, a gotovo nikada nisam čula da je teško naći dobrog doktora nauka. Zanat je zlato. Kad sam došla u Beograd da studiram, moja mama je sama izgletovala i okrečila babin stan za mene. Mislim da bi svaki doktor nauka trebalo da završi kurs za molera.

Pročitajte i ovo: Kolumna 35+: O predubeđenjima

Dan četvrti

Jesen je tako lepa. Ni u jedno drugo godišnje doba crvena, žuta i zelena ne postoje u takvoj harmoniji. Prošetala sam kroz Park prijateljstva, bio je potpuno prazan. Volim da čitam imena državnika pored platana i zamišljam kakve su živote živeli. Onda kasnije konsultujem Google da vidim koliko sam pogrešila u proceni. Obožavam ovaj park, možete slobodno mojim praunucima reći da mi je bio omiljeni. Volim i njegovo ime i staze i klupe i ono što predstavlja.
Volim i kada uhvatim trenutak u kome se list odvoji sa grane i padne na tlo, umiruje me taj proces otpuštanja. Šta sve treba da otpustimo ove jeseni? I čemu sve da se prepustimo?

Dan peti

Ne znam šta da obučem. Da li bi Mary Janes i čarape bile previše? Treba mi nešto crveno. Veliki, mekani crveni džemper da se u njega uvučem kao u oklop, ali da ne bocka. I mantil preko, još uvek mi ne treba kaput. Ali kapa mi uvek treba. Imam jedno crveno srce na kapi. Najviše volim da se oblačim leti, jedna haljina, jedan par platnenih patika i gotovo. Ali ima nečega u ovom pažljivom jesenjem ređanju slojeva na sebe što me ponekad ispuni neopisivim zadovoljstvom. Ako slojevi odeće na nama obitavaju u harmoniji, baš kao što to čine i jesenje boje, biće i nama lepo.

Dan šesti

Na Kosmaju smo, imamo iluziju da lakše i mekše dišemo, a u ovom trenutku i iluzija može biti od pomoći. Hodamo kroz šumu, gazimo raspukle opne žirova i sakupljamo plodove. Umirujemo se, osluškujemo prostor koji nas okružuje, ja pitam “čuješ li neku životinju”, on kaže “medu”. Hodamo dalje da nađemo medu. Penjemo se do Spomenika palim borcima Kosmajsko-posavskog partizanskog odreda, ljudi se slikaju, slikamo se i mi. Kakva monumentalna skulptura i vanzemaljski prizor, sakriven istovremeno i duboko i visoko, pa se do njega dolazi isključivo s namerom. Stranci piju energetska pića i govore kako im liči na leteći tanjir, dok mi stojimo ispod betonskih kraka držeći na ramenima svoju decu i nasleđe njihovih prababa i pradeda koji su se u ovakvim šumama skrivali.

Pri silasku s planine dah nam je duži.

Dan sedmi

Već šest dana nema komaraca.

Pročitajte i ovo: Kolumna 35+: 48 sati svadba

Naslovna fotografija: unsplash.com

Milica Mitić je diplomirala holandski jezik i književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu, a na Univerzitetu umetnosti završila je master studije iz kulturne politike i menadžmenta u kulturi. Bavi se tekstovima, muzikom i fotografijom. Ne zna da vozi, ali veoma dobro vesla. Voli da nosi muške košulje. Kad je bila mala mislila je da su vrapci deca golubova.