Kako se smisao za humor menja sa godinama

Dobro objašnjenje onoga što smatramo zabavnim i smešnim moralo bi da uzme u obzir ogromnu promenljivost i variranje svih fakotra izraza humora – očigledno, smisao za humor razlikuje se između pojedinaca, društvenih grupa i kulture u celini. Ali, smisao za humor se menja i na ličnom nivou, od detnjstva do odrastanja i zrelosti. Ovo objašnjenje (koje je možda dovoljno dobro), oslanja se na teoriju obostrane ranjivosti smeha, otkrivajući zašto se i kako ono što kao odrasli smatramo smešnim i zabavnim, razlikuje od onoga što nas je zasmejavalo i zabavljalo u detinjstvu.

Prema ovoj teoriji, smeh je sredstvo kojim izražavamo osećaj uzajamne, odnosno, zajedničke ranjivosti. Način na koji tumačimo mnoge osobine i ponašanja kao nešto sasvim normalno, potencijalno zabavnog nivoa ranjivosti ili kao ozbiljan nedostatak, menja se kako prelazimo u odraslo doba. Smisao za humor se razvija na toj ranjivosti – uočavanju generalnih ljudskih slabosti, koje su u najzabavnijim komedijama karikirane i istaknute, tako da se možemo prepoznati u njima i smejati se sami sebi.

Kao odrasli, svesniji smo svoje i tuđe sposobnosti (kao i njenog nedostatka) da steknemo resurse, održimo drugoročne intimne odnose, odgajimo i obezbedimo decu i uspostavimo širok krug recipročnih društvenih odnosa. Imamo veće iskustvo u ostvarivanju svakog od ovih ciljeva i pridajemo veći značaj ovim oblastima života. Svesni smo da svaka odluka ima svoje posledice, dobre ili loše (najčešće i jedne i druge) i zato stalno iznova preispitujemo i vrednujemo ono što smatramo ranjivošću (koja će podstaći naš smisao za humor) u odnosu na nedostatke (koje možemo doživeti kao dramatične i katastrofalne).

Pročitajte i ovo: Životno iskustvo – koliko ste se promenili u poslednjih 10, 20, 30 godina?

Od odraslih se očekuje da se „uozbilje“, upravo zbog povećanih odgovornosti i izloženosti životnim pritiscima i zahtevima. Zato je razumljiva tendencija odraslih da se manje smeju i da im život nije toliko zabavan, kao u detinjstvu i mladosti. Mlade ljude, koji nemaju toliko odgovornosti i obaveza (brak i decu), na primer, gubitak posla će manje pogađati i zabrinjavati, nego zrele ljude koji imaju porodicu. Kada niko ne zavisi od vas – život je mnogo zabavniji i svemu se možete smejati, pa čak i svojim neuspesima. Smisao za humor dvadesetogodišnjaku koji je ostao bez posla dozvoljava da zbija šale na svoj račun, shvatajući to kao prolaznu fazu u životu, da oseća rasterećenje zbog nepredviđenog perioda odmora, tokom koga se može pojaviti mnogo dobrih stvari i novih mogućnosti. Neko stariji, opterećen kreditima i troškovima školovanja dece, gubitak posla može doživeti kao slom i katastrofu, koja mu ugrožava psihičko i fizičko zdravlje – gubitak statusa građenog godinama može rezulitrati anksioznošću i depresijom, narušavanjem bračnih odnosa i porodične stabilnosti. To je ogroman problem i nema mesta za ležeran stav i bezbrižno i radosno iščekivanje onoga što budućnost može doneti. Smisao za humor može pomoći, kao zdrav mehanizam suočavanja, da neko prođe kroz težak period, ali svako ima tačku prekida – kada nešto naprosto ni iz jedne perspektive i ni na koji način ne može biti viđeno kao smešno.

Na drugom kraju ovog spektra, u drugim kontekstima, odrasli imaju bolji smisao za humor nego ikada ranije u životu, jer imaju veće iskustvo, širu perspektivu i bolje razumevanje ranjivosti i složenosti fizičkog i društvenog sveta u kome se kreću. Odrasli imaju veće mogućnosti da razvijaju specifičan smisao za humor, koji se tiče njihove stručne oblasti – celog jednog mikrosmosa u kome se odvija veliki deo njihovog života. Postoji humor koji zahteva pripadnost određenom krugu i blisko poznavanje specifičnosti – lekari, advokati, vatrogasci, bankari, prosvetni radnici, astronomi, imaju profesionalni okvir u kome se razvija smisao za humor koji nije poznat i relevantan van tih okvira. Takav humor svakako nije razumljiv ni deci, ni mladima, kao ni humor iz drugih oblasti života koje su rezervisane za odrasle. Iskustva vezana za porodične odnose (setite se obilja šala i viceva o taštama i svekrvama) omogućavaju vam da uočite smešnu stranu stereotipa koje deca i mladi ne poznaju i nisu ih iskusili.

Smisao za humor ne mora odgovarati reakciji – u odraslom dobu postoji ogromna varijabilnost, jer mnogi drugi faktori utiču na reakciju smehom. Osim zrelosti i iskustva, trenutno raspoloženje i osobine ličnosti takođe se računaju. Ali, jedna posebna promena u odraslom dobu izgleda da pravi predvidljive promene u nečijem shvatanju ranjivosti, a to je ulazak u post-reproduktivnu fazu života, koja nastupa sa starenjem.

Pročitajte i ovo: Balans usred negativnosti  – kako da se odbranite od loših vesti i informacija koje će vas „bombardovati“ i ove godine

Nakon kritičnih godina odgajanja dece (koje se mogu na neki način obnoviti prilikom rođenja unučadi), stariji odrasli mogu formirati drugačiju perspektivu i početi da vide stvari u sasvim novom svetlu. Ranjivost se definiše u kontekstu postizanja nekog cilja, pri čemu je osnovni biološki cilj uspešna reprodukcija, a to obično znači rođenje unuka, ali to može biti i ekvivalentan nebiološki cilj, kao davanje sebe budućim generacijama kroz kulturu i umetnost, kroz otkrića, osnivanje fondova – ostavljanje materijalne i nematerijalne zaostavštine i nasleđa. Kada neko dosegne ovaj period života u kome su dalji reproduktivni ili kreativni doprinosi manje zabrinjavajući, načini na koje posmatra ranjivost će se promeniti. U nekim slučajevima, ako stariji odrasli sebe vide kao neuspešne u postizanju svojih izabranih ciljeva, njihovi stavovi mogu biti iskrivljeni i naginjati ka osećaju nedostatka. Ono što bi drugi mogli smatrati normalnim ranjivostima (prihvatljivim slabostima sa kojima se mogu šaliti), oni bi mogli doživeti kao duboke neadekvatnosti. Smisao za humor može održati duh, odnosno, zadovoljstvo životom i snaga duha mogu biti ispoljeni kroz dobro raspoloženje i sklonost smehu, ali kad neko sebe smatra neuspešnim i pred sobom vidi jedino dalje urušavanje i degradaciju, smisao za humor ne pomaže mnogo, a najčešće se sužava i menja zajedno sa suženom i iskrivljenom perspektivom u odnosu na sebe i svoje nedostatke.

Razmotrite primer čoveka koji se bliži penziji, sam je i bez dece, sa malo ili nimalo trajnog nasleđa, koje može ostaviti za sobom. Ako se u poslednje vreme ugojio desetak kilograma, on to ne doživljava kao normalno za svoje godine – odnosno, kao uobičajenu ranjivost niskog intenziteta – već kao nedostatak, koji umanjuje svu preostalu nadu da će možda naći zdravu partnerku i možda čak ostvariti potomstvo. Uporedite situaciju tog čoveka sa situacijom čoveka istih godina, koji živi ispunjenim životom i zadovoljan je sobom – on bi svoj „pojas za spasavanje“ mogao shvatiti kao ranjivost sa kojom se može šaliti, dok bi manje nedostatke viška kilograma smatrao beznačajnim.

Ipak, i u najboljim okolnostima može se očekivati da se stariji odrasli ređe smeju i zabavljaju u poređenju sa mladima i decom i to nije iznenađujuće. Deca i mladi provode dobar deo vremena u igri, a odrasli se retko igraju (prepuštaju kreativnim i izazovnim aktivnostima koje nemaju drugu svrhu, osim zabave), doživljavaju manje novih situacija i osećaju se manje nesigurno u pogledu svojih dostignuća i društvenog statusa. Hjihov smisao za humor prosto nema dovoljno inspirativnog materijala. Mnogi u starosti postaju tužni i sentimentalni, skloniji suzama nego smehu. Ali gubitak radosti i smeha nije vezan za smisao za humor, a nije ni sudbina starenja. Postoje i živahni, razigrani, radoznali i samouvereni stari ljudi, koji se odlikuju mladalačkim duhom, koji ne moraju tražiti dete u sebi, jer je ono budno, prisutno i aktivno. Oni uvek imaju energije, čak i kada gube fizičku snagu i pokretljivost, posmatraju svet oko sebe sa istraživačkim duhom, otvorenog su uma, stiču nova prijateljstva i stalno uče i šire svoja saznanja. Njihov smisao za humor ne mora biti sjajan ili sofisticiran, ali oni zrače radošću i često se smeju – kao da znaju nešto što mi ne znamo.

Neku posebno smešnu i zabavnu istinu, čiji smisao mnogima izmiče.

Brankica Milošević veruje da je dete u nama najvažnija osoba na svetu, koja zaslužuje svu onu ljubav koju rasipamo okolo. Sve je zanima, o svemu ima mišljenje i ne okleva da ga promeni.