Kada treba da obuzdate zaštitnički instinkt i dozvolite detetu da rizikuje

Da li ste već navikli da ne reagujete preterano kad vaše dete padne i povredi se? Imate iskustva sa odranim kolenima, modricama i ogrebotinama i potpuno ste opušteni? Osim što vam se stisne stomak kad ga vidite kako se pentra, ili juri niz stepenice, ili vozi bicikl i ne gleda ispred sebe i ne možete da zadržite uzvik „paziii!“ (i to više puta dnevno). Da li asistirate svom detetu oko obroka, oblačenja, pakovanja knjiga u ranac, ili mu dajete da obavlja lake kućne poslove i podstičete ga da se samo stara o svojim potrebama, u skladu sa uzrastom? Da li vaš zaštitnički instinkt zapravo podriva samostalnost deteta i obeshrabruje ga na putu ka osamostaljivanju?

Normalno je da roditelji – čak i oni koji nisu anksiozni – imaju snažan zaštitnički instinkt, ali kada u tome preterujete i stalno „lebdite“ nad detetom, pokušavajući da eliminišete svaku opasnost na njegovom putu, ili ga sprečite da bilo šta rizikuje, to može imati štetne posledice po zdrav razvoj deteta, upozoravaju stručnjaci.

Kako dakle, da odredite do koje mere treba da štitite svoje dete i kako da procenite koje rizike ono treba da preduzima i kako da se nosite sa svojom strepnjom da li će se vratiti sa igrališta „neoštećeno“? Kako i koliko da obuzdate svoj zaštitnički instinkt i pustite dete da neometano ulazi u avanture i istraživanja – kako da se snađete u mutnim vodama roditeljstva?

Naravno da se ne preporučuje ignorisanje bezbednosti deteta, ali ima mnogo mudrosti u ideji da roditelji ne bi trebalo da pokušavaju da spreče svaku potencijalnu fizičku ili emocionalnu štetu – jer povrede su deo života, a dete mora da stiče iskustvo i isprobava svoje performanse. Umesto toga, roditeljski cilj bi trebalo da bude učenje deteta da se nosi sa povredama koje se dešavaju u životu i kako da ih samostalno spreči koliko god je moguće (da vodi računa o sebi).

Pročitajte i ovo: 6 odlika dobrih roditelja

Zaštitnički instinkt koji preovlađuje u vaspitnom stilu, može naneti ozbiljnu štetu, jer ako je dete naučeno da se plaši teških ili nepoznatih aktivnosti, to može da dovede ne samo do anksioznosti, već i do depresije. Dete razvija strah i potiskuje radoznalost, postaje povučeno i nespremno da isproba nove stvari, stekne nove prijatelje i proširi svoj svet. Ono je u startu obeshrabreno u oslanjanju na sebe, svoje rasuđivanje i svoj osećaj i umesto toga razvija osećanje krivice, stid i sumnju u sebe. Deca koju odgajaju roditelji koji preterano kontrolišu i štite, zadržavaju tokom odrastanja i zrelog doba tendenciju da ne preduzimaju neophodne rizike, kako bi razvila svoj puni potencijal i često se bore sa perfekcionizmom, razvijajući obrazac koji se ponavlja – oni pokušavaju, ali ne uspevaju, jer su ograničeni potrebom da se sve odvija u određenim i predvidljivim okvirima.

Ovo je lako razumeti – ali šta da radite sa nabojem i pritiskom koji osećate? Strah i zaštitnički instikt udružuju se u vašem umu i izazivaju crne slutnje i predviđanje najgorih ishoda, prosto ludite od brige kad ne znate gde je i šta radi vaše dete, a kada dođe u tinejdžerski uzrast ne možete da zaspite dok ne dođe sa žurke, ne možete da se obuzdate da ga ne zovete i ne možete da podnesete osećaj da vaše dete od vas krije većinu svojih aktivnosti, da vas ne bi uznemiravalo, a naročito ne možete da razumete zašto ga to sve to ljuti. Pa vi brinete, jer to je normalno, zar ne? Morate se suočiti sa neprijatnom istinom – brinuti o dobrobiti svog deteta i ludeti od brige (uz sve fizičke i psihičke manifestacije, lupanje srca, nervozu, strah, zamišljanje najgorih ishoda) sasvim je različito. Ovo drugo nije normalno. Kada vam je dobrobit deteta na prvom mestu, tada ste spremni da reagujete kad god ste pozvani, prepoznajete situacije u koje treba da se uključite (i na koji način) i istovremeno, dozvoljavajući svom detetu da razvija samostalnost i samopouzdanje, vi razvijate poverenje u njega da će umeti da brine o sebi – ovo je povratna i protočna veza, od koje imate koristi i vi i vaše dete. Što vi više i pouzdanije verujete u njega, ono više veruje u sebe i spremnije preuzima odgovornost za svoje postupke.

Kada se zaštitnički instinkt otrgne kontroli i pretvori u nadgledanje, kontrolu, mešanje u svaku oblast života deteta i narušavanje njegove privatnosti, vaši postupci ne dolaze sa mesta ljubavi i brige za dobrobit vašeg detata, već sa mesta straha. Vaš nagon da zaštitite dete, pomešan je sa nagonom da zaštitite sebe od uznemirenosti i sluđenosti koju osećate. Potrebna vam je zaista velika hrabrost i mentalna i emocionalna stabilnost da to tako shvatite i prihvatite i ogromna disciplina da držite sebe „na oku“ i da uvek nastupate sa mesta ljubavi i staranja za najviše dobro svog deteta i da ne skliznete u strah i mračna predosećanja. Da li vam je poznata izreka „ne dao ti Bog ono što ti majka misli“ ? Ona se upravo odnosi na to – na razularene strahove koji u vašoj glavi uobličavaju čudovišta koja životno ugrožavaju vaše mladunče, a i vaše mentalno zdravlje.

Udahnite duboko, pa da nastavimo, jer stižu dobre vesti – vi možete utrenirati svoj mozak da reaguje na odgovarajući način, možete preuzeti kontrolu nad svojim mislima, osećanjima i postupcima i možete se vratiti u kolosek kada osećate da ste „ispali iz šina“. Da biste lakše upravljali svojim strahom i držali svoj zaštitnički instinkt na razumnom nivou, potrebno je da razumete svoje dete. Zašto ono mora da rizikuje? Zašto želi da dodirne kaktus? Da proba ljuto začinjenu hranu? Da se spusti bicklom niz strmu ulicu bez kočenja? Da zapali cigaretu? Da li je to radoznalost, ili želja da stekne neku veštinu? Nedostatak pametnijeg posla, dosada? Želja za uzbuđenjem?

Pročitajte i ovo: Odrastanje nije lako – kako da pomognete svojoj deci da pronađu sebe

Vidite, nisu svi rizici fizički – zamislite da vaše dete želi da se isproba u glavnoj ulozi u školskoj predstavi, uprkos tome što nema ni malo glumačkog talenta. Možda ćete biti u iskušenju da ga spasete od uboda neuspeha, ali razmislite malo, pre nego što mu predložite da se umesto u glumi oproba u košarci. Kako razmišlja vaše dete? Možda mu učešće u predstavi donosi više druženja, ili vodeći status u grupi, ili priliku da bude u društvu nekoga ko mu izaziva leptiriće u stomaku. Možda će se to iskustvo neminovno završiti slomljenim srcem (kao što će dodirivanje kaktusa neminovno dovesti do vađenja bodlji iz dlana), ali šta je za dugoročnu dobrobit vašeg deteta bolje? Da ostane u neznanju (da gluma nije za njega i da njegova simpatija više voli onog sporednog glumca), ili da stekne iskustvo razočaranja? Da li verujete da možete svoje dete zaštititi i od svakog budućeg razočaranja? Ili je možda najbolje za njegov razvoj da iskusi ono što je došlo na red i u šta samo želi da uđe i da se oproba?

A zašto vi imate potrebu da skočite i spasete svoje čedo, od svakog potencijalno opasnog i razočaravajućeg iskustva? Vaš zaštitnički instinkt se može uključiti i zato što nešto pritiska okidače kojih niste sasvim svesni, a koji se tiču nekog upečatiljivog utiska ili iskustva koje vi nosite iz detinjstva. Recimo, vaše dete želi da skače na trambulini i izvodi salto, a vi ste užasnuti i spremni da mu to zabranite, jer je previše opasno. Ne preispitujete svoj strah, jednostavno ste uvereni da je to vratolomno. Ali ako analizirate to uverenje, možete se setiti događaja iz detinjstva, kada je vaš drug završio sa gipsom na ruci, jer je sleteo sa trambuline na beton. Izveli ste emocionalnu jednačinu (izjednačili opasnost kojoj ste svedočili, sa situacijom u kojoj je vaše dete) i to je razumljivo.

Ali, preispitajte se sada, kada znate odakle dolazi strah. Da li je skakanje na trambulini zaista suviše opasno (opasnije od drugih sportskih aktivnosti)? Da li je vaše dete dovoljno spretno? Da li ste spremni da ostavite crne slutnje i dozvolite detetu da rizikuje u kontrolisanim okolnostima (čas gimnastike, strunjače svuda okolo, prisustvo nastavnika)? Važno je da sagledate prednosti u odnosu na rizike i date detetu prostora za aktivnosti koje su van vaše zone komfora, pa čak i van njihovih sposobnosti, a to ponekad znači traženje alternativnog rešenja u kome se vi nećete osećati previše uznemireno, a dete će ipak moći da se oproba u nečemu.

Zdravije je i za vas i za vaše dete da se opustite i pustite dete da bude dete – radoznalo, nesmotreno, impulsivno.

Ako uvek ublažujete pad, i postavljate se kao zaštitna mreža u svakoj situaciji, dete će razviti lažni osećaj sebe i svojih sposobnosti – neće upoznati svoja ograničenja, na osnovu kojih može u sledećoj situaciji pametnije postupati. Deca imaju ogromne koristi od roditeljskog praktikovanja svesti i samosvesti – obuzdajte svoju anskioznost, umesto da je prenesete na dete i otkrijte ličnu dobrobit u širenju perspektive. Strah vas uvek fokusira na ono najgore, dok vas ljubav i poverenje vode na veće visine, sa kojih možete bolje da nadgledate svoje dete, na način koji će mu biti koristan.

Naslovna fotografija: unsplash.com

Brankica Milošević veruje da je dete u nama najvažnija osoba na svetu, koja zaslužuje svu onu ljubav koju rasipamo okolo. Sve je zanima, o svemu ima mišljenje i ne okleva da ga promeni.