Zašto se niste otposlili

Penjem se uz stepenice. Škripa zelenog linoleuma pod mojim nogama nadjačava sveopštu graju. Na leđima mi je bež torba koja oblikom podseća na poštarsku. U veliku pregradu sam stavila gomilu nepotrebnih sitnica. U manjoj pregradi se kotrlja jedna oprana kruška. Stižem na prvi sprat i pogledom tražim broj 3 na vratima. Prilazim i tu me sa najtoplijim osmehom na svetu dočekuje žena u crvenoj haljini safari kroja, pažljivo sređene frizure i zanosnog mirisa. Govori mi nešto, ne sećam se šta – ja sam zaljubljena u misao koja mi u tom trenutku prolazi kroz glavu – „jednog dana ovo ću biti ja – učiteljica!“

Od tog prvog školskog dana premotam pola života očas posla. Evo me, sedim u crvenoj haljini, frizura mi je sređena, mirišem na La Vie Est Belle. Na sastanku razmatramo koji ketering ćemo da odaberemo za neki interni korporativni događaj. Ljudi nešto živo pričaju, ne sećam se šta – ja sam zaljubljena u svoje misli koje mi u tom trenutku prolaze kroz glavu: „Šta, dođavola, radim ovde? Vreme je za sistematski!“

Šta čekaš?

U svojoj karijeri sam imala bar 10 unapređenja i mnoštvo nagrada za postignute rezultate, ali sve njih manje pamtim od jednog otkaza. Otkaz me čak nije ni iznenadio, od početka te godine sve mi je bilo nekako kljakavo, niti sam se ja veselila poslu, niti posao meni. Svega oko tog otkaza se živo sećam: i bele zavese od markizeta koja se mrsila pred jutarnjim vetrom, i namreškanog neba koje se videlo u pozadini, i oporog mirisa kolonjske vode glavnog baje koji je nemušto pokušavao da mi objasni zbog čega više nisam potrebna kompaniji. 

U početku sam se čak stidela svoje nezaposlenosti, gledala da se viđam samo sa poznatima, vešto izbegavala odgovor na pitanje nepoznatih: „A šta ti radiš?“ Trebalo mi je nekoliko godina da shvatim da me je sve vreme mučilo nešto veće i važnije – moje nečinjenje.

Zašto čekaš?

Brojni su razlozi zbog čega džedžimo na poslovima koji nas ne ispunjavaju. Od toga da biramo da vredno radimo i čekamo da nas primete, preko toga da ne znamo kako da upravljamo karijerom, do toga da ne verujemo da je uopšte vredno truda menjati posao. 

Stvari možemo da posmatramo i ovako:

Prvi razlog našeg nečinjenja je čista biologija. U naš DNK je utkano da se, kad nas neko kritikuje ili nam jednostavno stavi ogledalo ispred nosa i traži da se iskreno pogledamo u oči, mi instinktivno zatvorimo i počnemo da se branimo. Pretvorimo se u tragače za izgubljenim kovčegom i pronalazimo čisto blago – gomilu izgovora.

Drugi razlog su naše emocije. One znaju da nam zamagle vid, da nas omađijaju na razne načine zbog čega ne mislimo jasno.

Treći razlog je naš ego zbog kojeg znamo da se ušuškamo u lažno samopouzdanje da stvari držimo pod kontrolom i da će sve biti u redu iako su realne šanse ravne nuli.

Četvrti razlog je naše okruženje, potreba da se uklopimo u društvene norme koje (za sada) kažu da onaj koji je nema posao manje vredi od onog koji ima posao. 

Rolka: Mohito, Sako: N fashion, Naočare: Optiplaza

Peti razlog

Slušam je kako mi se po stoti put žali na gomiletinu sastanaka koje svakog dana ima, kako ima osećaj da igra tetris sa svojim kalendarom – samo gleda na koji način da uklopi svaki poziv za sastanak u svoj već pretrpan kalendar. Ona radi posao koji je već godinama smara. Na poslu je okružena ljudima o kojima više ništa lepo ne govori. Živi za trenutak kada će neko da se usudi da njenom šefu da otkaz. Pitam je zbog čega ne menja posao. Kaže: „Ma daj, svuda je isto! Ovde mi je bar sve poznato.“

Ljudi imaju veći strah od nepoznatog ishoda nego od poznatog lošeg ishoda. I to je peti razlog – inercija. Inercija može da bude slatka, poput dokolice. Ona ne zahteva nikakav napor, nikakav rizik, ni konflikt. Ona nas nežno ušuškava u prosečnost.

Sistematski pregled

Adam Grant u knjizi „Razmisli još jednom“ savetuje da karijeru tretiraš kao zdravlje. Kao što ideš na redovne preglede kod lekara čak i kad je sve u redu, tako bi trebalo redovno da proveravaš i stanje svoje karijere. 

To u praksi znači da u svoj kalendar ubaciš čekiranje karijere bar jednom godišnje i prođeš sam/a sa sobom kroz nekoliko ključnih pitanja: da li u nedelju uveče osećam kamen u stomaku zbog odlaska na posao u ponedeljak, koliko puta sam u poslednjih mesec dana izgovorila: „Joj, kako mi se ne ide na posao!“, da li na svojoj trenutnoj poziciji postoji još nešto što bih mogla da naučim ili sam dostigla maksimum, da li maštam o nekoj promeni…

Zdravstveno stanje naše karijere za mene znači i promenu rečnika. Ako kažemo ZAPOSLITI se, zbog čega je suprotno od toga dobiti ili dati otkaz, a ne OTPOSLITI se. Zar ne zvuči bolje: 

„Ćao, šta radiš?“ 

„Evo trenutno ništa, malo sam se otposlila.“

Pročitajte i ovo: Ono što komuniciraš – to i postaješ

Naslovna fotografija: WANNABE Media

Aleksandra Stefanović je lični poslovni trener koji inspiriše ljude da začine svoj liderski stil i razviju sopstveni recept za liderski uspeh. Kao konsultant pomaže organizacijama da postave smislene procese upravljanja ljudima koji obezbeđuju da se lideri i zaposleni međusobno bolje čuju, vide i razumeju. Prethodno je radila 25 godina u nekoliko regionalnih i internacionalnih korporacija, a u poslednjih 15 fokus joj je bio na strateškom razvoju zaposlenih.  Iskustvo na visokim menadžerskim pozicijama joj je omogućilo da „iz prve ruke“ nauči i razume izvore inspiracije, ali i izazove i bolne tačke liderstva. Zaljubljena je u muža, ćerku, psa i hranu. U porodici je zadužena za hedonizam.