Žena na ivici nervnog sloma

Prebiram po ormanu ne znajući šta bih mogla da obučem za posao. Proleće je stiglo iznenada, najavili su majske temperature iako je prva polovina marta. Vadim omiljenu sivu haljinu sa čamac kragnom, nadajući se da mi i dalje dobro stoji. Stavljam tanak kaiš oko struka i obuvam crne salonke. Još samo da nabacim trenč, popravim karmin i to je to. 

Visoke potpetice

Od našeg stana do lifta ima tačno 28 stepenika. Već na drugom stepeniku mi kroz glavu proleće misao: „Kako bi bilo divno da se sad ovde, na ovim štikletinama, lepo slomatam, pa da ne moram na posao!“ Ova ideja mi se toliko dopala, da sam naredna dva meseca posebno merkala svaki stepenik i ćutke se, sama sa sobom, igrala „pogodi na kom će se pad konačno desiti“. 

U međuvremenu sam radila kao za opkladu. Posao je bio zahtevan, tražio je od mene posvećenost, energiju, strateško razmišljanje i gledanje u budućnost i nije mogao da stane u 8 sati dnevno. Nije mi bilo normalno da dođem u 9 i odem u 5. Podrazumevalo mi se da u koliko god sati da se vratim kući – tu nije kraj radnog vremena. Nije me bilo strah ni da preuzmem još obaveza i odgovornosti, da pokažem odlučnost ili zube kad zatreba. Kod kuće je isto sve moralo da bude tip-top, iako mi se činilo da sam tokom radne nedelje bila sve više na autopilotu, a tek vikendom se osvešćivala i uključivala.

Vreme je prolazilo, a ja sam čekala da me neko ili nešto spasi svega toga, pa makar to bila slomljena noga. 

Šta sam uradila da zaslužim ovo?

Jednog dana stigne spas – poziv da pređem u drugu kompaniju. Ništa pitala nisam, ali rekoše mi da je to novo mesto satkano od samih oblaka, a na svakom sedi u najmanju ruku po jedan anđeo, neki sviruckaju gitare, neki duvkaju u flaute, kako god – sve sama milina i muzika za uši. Ja, naivna cica, zaslepljena željom da nešto promenim, poverovala u taj raj, pa se sva srećna i ustreptala pozdravila od bivših i brže-bolje otrčala kod budućih. A tamo, ne da nije bilo raja, nego ne znam da l’ sam bila stigla u pakao il’ u neko čistilište.

Vrtela sam se neko vreme po tom lavirintu intriga, sebičnosti, nedoslednosti, spinovanja, sporosti, über- kontrole, odsustva normalne i prisustva prekomerne birokratizovane komunikacije… Prepreka koliko hoćeš, a ja, nesviknuta na takve okolnosti, počela ozbiljno da bagujem. Počelo da me guši, da mi bude muka, da me steže grlo. Sunovratilo mi se i gvožđe, i šećer, i energija.

Loše obrazovanje

Ja, sposobna, uspešna, ambiciozna žena bila sam na ivici i potpuno pogubljena. Zbog čega? Zbog toga što nas niko ne uči kako da živimo u balansu. U to vreme niko nije pričao ni o kakvom sagorevanju, niti davao recept za bilo šta osim za bensedin. Trebalo mi je vremena da shvatim da svoj kratki fitilj, izlive besa, konstantnu iritiranost i anksioznost ne mogu da rešim promenom posla, već promenom sebe. 

Put promene počnem od najčešćeg saveta na internetu – od meditacija. Instaliram najbolju moguću aplikaciju i svakog dana u isto vreme povučem se u sobu, sednem u zahtevani položaj, stavim slušalice i na telefonu pokrenem uputstvo za meditiranje. Nežni ženski glas me prvo policijski ispita jesam dobro, je l’ mi udobno, da li dišem. Onda me zamoli da zamislim neku voljenu osobu, da joj mislima uputim bajne želje i zahvalim se što postoji. Ja zamislim tri, pa im se uzblagodarim po redu. „Sad zamislite neku osobu koja vam izaziva neprijatnost i poželite joj nešto lepo“, kaže mi aplikacija. Zamislim jednog što mi danima pritiska crvene tastere i poželim mu sve naj-naj. „A sad se setite neke osobe prema kojoj nemate neka posebna osećanja, ni pozitivna ni negativna, pa joj poželite lep dan“, sledilo je poslednje uputstvo. Setim se nove komšinice s petog sprata, fina neka žena, prozborile smo tek nekoliko reči, pa svako dobro i njoj pomislim. Iza toga još malo duboko podišem i vratim se svojim uobičajenim aktivnostima.

Posle nedelju dana jednog te istog zamišljanja, zahvaljivanja i telepatskog slanja dobrih vibracija, izbrišem aplikaciju. Mislim se, moja priroda je da zlo ne mislim, što da gubim vreme vežbajući ono u čemu sam već vešta.

Pričaj sa njom

Odlučim da krenem drugim putem, da na sebi primenim ono što sam tako dobro znala da radim sa drugima. Izanaliziram se: u kojim poslovima uživam, koje aktivnosti me pune dobrom energijom a koje me iscrpljuju, sa kakvim ljudima mi prija da radim, a zbog kakvih me zaboli mozak… Dobro se zamislim: šta mi je najvažnije u životu i šta me od svega što radim najviše približava tome. Preispitam se: šta radim što je u potpunoj suprotnosti sa mojom prirodom, šta mi stvara osećaj da sam u tesnoj koži. 

Na kraju shvatim da moj put jeste potpuna promena i oslobađanje od stega poslova koje (više) ne volim i ljudi koji me ne inspirišu. Primenim i najbolji protivotrov za svaki burnout: fokusiranje na smislene i duboke odnose sa ljudima koji mi pomažu da rastem svakoga dana u svakom pogledu.

Sad dišem. Opet sam normalna.

P. S. Zahvalna Pedru Almodovaru na divnim filmovima čije naslove sam baš zgodno maznula za ovaj tekst.

Pročitajte i ovo: PrOzivanje duhova – goustovanje u biznisu

Naslovna fotografija: WANNABE Media

Aleksandra Stefanović je lični poslovni trener koji inspiriše ljude da začine svoj liderski stil i razviju sopstveni recept za liderski uspeh. Kao konsultant pomaže organizacijama da postave smislene procese upravljanja ljudima koji obezbeđuju da se lideri i zaposleni međusobno bolje čuju, vide i razumeju. Prethodno je radila 25 godina u nekoliko regionalnih i internacionalnih korporacija, a u poslednjih 15 fokus joj je bio na strateškom razvoju zaposlenih.  Iskustvo na visokim menadžerskim pozicijama joj je omogućilo da „iz prve ruke“ nauči i razume izvore inspiracije, ali i izazove i bolne tačke liderstva. Zaljubljena je u muža, ćerku, psa i hranu. U porodici je zadužena za hedonizam.