Ko sam ja da ti sudim

Znaš onaj osećaj kad te zagolica u nozdrvama od čaše svežeg penušavca? E tako nam je treperilo u srcu. A ono kad se jutarnja svežina pomeša sa tihoćom? E u tome su nam se marinirale misli? A ono kad se miris mora provuče kroz grane tamarisa? E to nas je grlilo.

I dok sedimo tako dokoličarski u dalmatinskom parčetu raja, sa vale dopire glas: „E! Di ste judi?“ Svi se obradujemo Viktoru u čijoj kući vešto uvežbavamo fjaku – „uzvišeno stanje uma i tela u kojem ti niti šta treba niti šta posebno želiš“. Zovemo ga na marendu – on da predahne, a mi da nađemo razlog da popijemo po čašu njegovog najboljeg vina onda kad mu, po gradskim standardima, baš i nije vreme.

Brzo iznesemo na sto svega po malo – pršute, sira i malo voća. Viktor će bevandu od bilog, „kraljicu dalmatinskih pića od koje se mamurluk retko prijavljuje“. „Hoćeš ti tvoje standardno, čašu dingača sa 4 kocke leda?“, pita me muž i tu me momentalno oblije hladni znoj. Kako ću pred Viktorom, koji je u to vino utkao svoju ljubav, pažnju, suze i znoj, da učinim greh nad grehovima – da ledom upropastim plemeniti napitak. Oborim pogled i glasom punim kajanja saopštim Viktoru: „Znaš, ja vino pijem sa ledom.“

Hrapavim glasom mi odgovara: „Draga gospođo Aleksandra…“ Pravi pauzu i hvata se za srce svojim od vrednog rada prerano ostarelim rukama. Kroz glavu mi prolazi sve što bi sad imao pravo da mi kaže – da će vino izgubiti kvalitet, da će mi promaći sve divne arome i ukusi nastali pod pelješačkim suncem, da je bolje da ga samo malo rashladim u frižideru, da… „Baš me lipo briga kako ćete pit svoje vino! Ako ste vi sritni tako, ko san ja da vam sudin!“

Ajme, pameti! 

Šta će svet reći

Svet (mi – i ti, i ja) uvek ima šta da kaže. I ne samo da kaže, nego da kreira našu društvenu realnost. 

Lisa Feldman Baret, jedna od najcitiranijih naučnica u svetu psihologije i neuronauke, objašnjava: „Društvena realnost je kada kolektivno nametnemo funkciju nekim stvarima koje te stvari nemaju po svojim prirodnim ili fizičkim svojstvima. To je, na primer, novac, mali komadi papira za koje smo se svi složili da imaju funkciju vrednosti. Mnogi aspekti našeg života postoje na isti način.“ 

Kada uzmemo slobodne dane, to je kategorija društvene realnosti koju smo složno nazvali godišnjim odmorom, bez obzira što realno možda uopšte ne odmaramo. Kolektivno smo se složili da je državna granica ucrtana linija na zemlji koja nam ponekad određuje sudbinu. Društvena realnost su i razna društvena pravila poput onog da se vino ne pije sa ledom.  

Pošto nam je izuzetno važno da pripadamo društvu i budemo voljeni, onda se prilagođavamo toj društvenoj realnosti i brinemo šta će svet reći. Za neke to čak postaje smisao života – ako svet zadovoljiš, uspeo si.

F*** off

Ja nekada:

Hodam po mrklom mraku, magla se poput oblande obavila oko mene. Za koji minut namestiću osmeh uvežban za to veče.

Zagrevanje počinje već hiljadu puta preslušanim hitovima Gipsy Kingsa. Onda malo Brejkersi, Idoli i Bajaga, ništa starije od ’90-tih. Pa Čola i poskakivanje uz „Ružice, Ružo, Ruška…“. I eto ih narodnjaci kao vrhunac zabave. Ljudi se uglavnom jednako vesele, kao da u muzici razlike nema, kao da se ne radi o dijametralno suprotnim stanjima duha.

Ja stojim zgodno zaćošena, hrabro držim onaj uvežbani osmeh, na sve pristojno pristajem. Naizmenično sažaljevam Caneta pa sebe. Njega što mu isti u usta uzimaju „Ti nisi Julija, ja nisam Romeo…“ i „Kukavica, nisam znala da si takva kukavica…“. Sebe što sam uopšte tu, javno drugačija i neprilagođena. Čekam ponoć da uteknem.

Ja sada:

U jednom intervjuu, čiji delić traje svega 12 sekundi a samo na TikToku ima skoro 56.000 lajkova, Džilijan Anderson kaže: „Shvatila sam da svaki put kad mi neko kaže da nešto moram da uradim, ja ću reći f*** off!“

Možda nisam baš ovako formulisala, ali sam i sama donela sličnu odluku i oprostila se sa korporativnim životom. To što sam tamo nešto morala da budem, mislim ili uradim me je oblačilo u odore skrojene po lošoj meri i nepristojno tesne cipele. Sada shvatam koliko je genijalna ta suptilna nelagoda neprilagođenosti. I koliko je divno ne ići na kompanijske proslave.

Nije sve tako jednostavno

Koliko god da mislimo da ne treba da brinemo šta drugi misle – mi ipak brinemo, to je u našoj prirodi. I TREBA da brinemo, jer nismo psihopate. 

Za srećan život je potrebno da gradimo prijateljstva, da se suptilno isprepletemo bar sa jednom osobom. Kad se povežemo sa pravim ljudima i naučimo da prosejemo različita mišljenja koja drugi imaju o nama, onda jačamo empatiju i saosećanje. Onda mi biramo koliko će nas društvena realnost kontrolisati, a koliko ćemo je se oslobađati. Onda postajemo bolji ljudi.

Ajme, pameti!

Pročitajte i ovo: Ono što komuniciraš – to i postaješ

Naslovna fotografija: WANNABE Media

Aleksandra Stefanović