Klimakterični dnevnik: Šta mogu ja? (duh Uskrsa)

 “Šta mogu ja?” Opsesivno mi se vrti po glavi već dva dana. Odavno neka psihološka radionica nije imala ovakav uticaj na mene. Osećam kao da je adrenalin zapaljen u mojim venama. Nije da sam prvi put slušala o tome, ali nešto je ovog puta bilo drugačije. Ili sam ja bila drugačija. Ili je možda trenutno stanje u društvu, svetu, okruženju dostiglo kulminaciju neizdržljivosti. Ne znam, ali iako sam premorena, misao, “šta mogu ja da uradim?” jutros me opet budi u zoru. Međutim, nikako ne uspevam da izbistrim misli. Šta se tamo dogodilo? Nešto neobično, kao da se neka čudesna energija probudila, prostrujala celom prostorijom i zaposela svakog od nas.

Prvenstveno su je pokrenuli mladi ljudi, puni želje i entuzijazma da pomognu i promene u različitim društvenim sferama. Podelili su toliko divnih akcija sa malom decom, školarcima, tinejdžerima, sa starijom populacijom, ali i mnogo snažne frustracije. Možda sam i ja izašla sa radionice toliko preplavljena, zato što je bila razmena jednog silovitog miksa osećanja. Za mene se prvo prilepila radost i entuzijazam, ali sam ubrzo pokupila svu njihovu tugu, bes i bespomoćnost zbog velikog otpora okruženja i institucija. I sve sam to ponela kući, želju da pomognem, da se nešto promeni, da deci izgradimo lepše mesto za život i ujedno veliku bespomoćnost i ljutnju. Ljutnju na svetske moćnike što ne daju da se popravlja i ulepšava svet, ali i na sebe jer nekako mi se čini da sam se sakrila iza njih i ništa ne radim osim što kritikujem.

Ne znam, možda i blizina Uskrsa utiče na mene. Rešila sam da postim i time mislim da sam sve završila, potpuno zaboravljajući da su dobra dela osnova hrišćanstva i da bi duh milosrđa pred veliki praznik morao da cveta. Zanimljivo mi je koliko je pasivnost zagospodarila celim mojim mikro-svetom. Okružila sam se porodicom, prijateljima i živim jedan zaštićen, inertan, ali siguran život, bez trzavica i borbe. Izaći napolje i pomešati se sa ljudima, postalo je vrlo opasno, kao da korona nije prestala, već se preobrazila i zavukla u sve naše pore. Ljudi su nam teški, dosadni, smaraju brigom, zasipaju lošom energijom i mi bežimo. Hiljadu smo opravdanja sebi našli, ali nijedno za onog drugog, preko puta nas.

I tako životarim, nije mi baš sjajno ni u tom izolovanom okruženju, jer nema dinamike, buđenja, živosti, ali ne izlazim. Često govorim: Dosta sam se ja borila, umorna sam, ne vredi, nek se bori tamo neko drugi. Ali ni ovako sklonjena nisam srećna. I čega je dosta? Ovo je svet moje dece, ovde moraju da žive i moji unučići, moram se boriti za njih. Izgovor mi je da ne mogu sistem i svet da menjam, pa možda, ali kako sam to zaboravila svoje neposredno okruženje? Tu sigurno mogu nešto da uradim. Mogu nešto sitno (a tako moćno) kao moja Sneka, koja obilazi u staračkom domu drugarice svoje pokojne mame. Ali možda mogu i nešto malo više. Ja sam psihodinamski konsultant, sa diplomom za vođenje grupa, zar na tome treba samo da se zarađuje? Ima nas toliko raznih koučeva, trenera, psihologa, lekara, a da ne pominjem ostale struke. Dovoljno je da svako samo jedan dan mesečno posveti zajednici i biće mnogo bolje. Pomoći ćemo i svojoj deci i svojim roditeljima i svojim prijateljima oko nas. I tako, korak po korak, malo po malo.

Mozak mi vri, šta bih mogla? Čekaj, polako, diši. Hajde za početak napravi popis mogućih aktivnosti. Šta bih najviše želela? Volela bih mladima da pomognem, možda zato što preko mojih momaka i njihovih drugova najjače osećam njihove probleme i zbunjenost kako u ovom svetu paradoksa da nađu svoje mesto. Pokrenula me je i ja pogodila priča dečijeg psihoanalitičara, divne Biljane, o tome koliko su naša deca željna da sa nekim razgovaraju o svojim osećanjima, koliko im je potrebno da podele emocije, jer su jako zbunjeni svime što im se dešava, i fizički i psihički. Koliko imaju razumevanja i prostora da o tome govore u kući i školi? Veoma je važno da osećanja nađu ravnopravno mesto u učenju, kao i sve druge aktivnosti i znanje. Na žalost, osećanja su tabu tema i u dvadeset prvom veku. A treba tako malo, možda školski čas povremeno završiti pet minuta ranije pitanjem: Kako ste se osećali na ovom času, kako ova tema deluje na vas? Ili u kući, kako si se osećao na treningu ili na času klavira? Kako ti se dopada film? O  čemu razmišljaš? Bez ambicije i nekog velikog pritiska za odgovorom, prosto samo dati osećanjima mesto, vreme i slobodu da postoje. 

Možda bih mogla zaposlene drugarice da okupim, ili usamljene bake, umorne majke, zabrinute tate i povremeno sa njima tek malo protresem brige, olakšam im život i otvorim prostor za novo, lepše, zdravije.

Misli se zahuktavaju, ideje vrcaju, na papir slažem beskrajne rečenice, neka divna energija dobročinstva me celu obuzima. Posmatram srećno dve gusto kucane stranice i čini mi se da su ove misli veće od svih sedam nedelja posta. Ovo je pravi duh Uskrsa.

Pročitajte i ovo: Kolumna 35+: Kafa ispred zgrade

Naslovna fotografija: pexels.com 

Leposava Vukoičić Jovanović