Klimakterični dnevnik: Prijateljstvo

Lagano se od Kalemegdana spuštam Knez Mihailovom. Upravo sam je otpratila do taksija i još uvek osećam toplinu njenog zagrljaja. Srce mi treperi od izmešane tuge i radosti. Ne žurim, prvi put posle mnogo godina. Gledam fasade obasjane noćnim svetiljkama i punim mesecom, gledam ljude koji u jedan po ponoći opušteno šetaju i veselo čavrljaju.

Čujem muziku iz haustora i golica me želja da zvirnem šta se dešava i pridružim im se. Uspavani, veseli devojčurak koji je naglo progledao, upijao je zaboravljeni život oko sebe i želeo još.

A sve to je probudio susret sa starom prijateljicom. Došla je iz Amerike, na blic, poslovno, i udenula me u zgusnuti raspored. Imale smo samo četiri sata, ali uspele smo da napunimo baterije i pomilujemo duše jedna drugoj. Četiri sata, u koje je stalo sve – briga za decu, ogovaranje muževa, prisećanje na stare prijatelje, suze i smeh. Kao da pauze nije bilo, nastavljale smo uvek tamo gde smo stale pre godinu dana. Ta nit koja nas je spajala, to razumevanje u očima preživelo je sve ove godine.

A nije nam bilo lako. Prošle smo razne turbulencije za ovih trideset godina odvojenosti. Najbolje prijateljice iz studenskih dana, odjednom su bile razdvojene životnim okolnostima. Bila sam strašno tužna, napuštena i ljuta. Moj engleski nikada neće biti dobar zbog besa jer mi je odveo prijatelje, jer mi je uzeo nju. Pregrmela je i ona i usamljenost i tugu i nostalgiju. Mislim, sve je to tu i dalje, ali je sve postalo deo života, deo nas i ne davimo se u njima. Nema ljutnje što imamo samo četiri sata, već samo želja i rešenost da uživamo u svakom trenutku.

Nisam znala da to postoji, ali sada verujem u iskreni klik između dvoje ljudi. Mi smo oduvek bile potpuno različite – ambiciozna, vredna lujka i usporeni, uspavani zanesenjak. No, i dan-danas nas te razlike spajaju i mi ih volimo i poštujemo. Možda se ne razumemo uvek, ali se trudimo da čujemo jedna drugu i pomognemo, a ne da optužujemo i menjamo.

Četiri sata laganog razgovora prošlo je za tren, jer je to razgovor u kome nemam šta da objašnjavam, da se pravdam i ulepšavam. Posle sat vremena shvatam da sam nakon mnogo vremena opuštena skroz, bez straha od nekog mučkog udara sa strane. Šetnja, večera, omiljeni koktel u starom studentskom kafiću, pretrčavanje ulice na Terazijama i ispred podvožnjaka, ona ludo hrabra, a ja je pratim. I imamo samo osamnaest godina. Više nema bora, ove žene sa podočnjacima ne poznajem, prepoznajem samo smeh i britak korak, a oni su isti kao pre i puštam ih da me vode.

Završavamo na klupi na Kalemegdanu. Njena opčinjenost svetlima Beograda, usnulom rekom, u meni budi radost i podseća me koliko volim što živim u Beogradu. To sam oduvek želela. Svaka od nas je izabrala svoj put i nijednoj nije lako, ali živimo tamo gde nam prija. I to je istina, životni tempo Amerike iz njene priče mene plaši, kao i nju anarhija i siromaštvo Srbije. Previše kukam u poslednje vreme, valjda sam uletela u večitu srpsku tužbalinku i nepravdu, ali sad shvatam da ne bih volela da se odreknem ičega ovde. Valjda mi je bila potrebna njena nostalgija da me malo trgne iz učmalosti. Tako smo oduvek funkcionisale – ona mene pokrene, ja nju malo umirim i usporim. I ispunimo srećom jedna drugu.

Osećam suze u uglovima očiju. Bilo bi lepo da smo zajedno. Bilo bi, ali život… možda jednog dana… ko zna… No, važno je da znam da je imam, da je moj prijatelj i kad je tamo daleko, da imam nekog da mu se izjadam kad god mi je teško, da me neko voli takvu kakva jesam i da u srcu čuva mesto za mene zauvek.

Imam pedeset i tri godine i mnogo poznanika i prijatelja, ali je moja Neci posebna. Možda zato što nas je mladost spojila, ali, taj osećaj poverenja, ta sloboda bez ljubomore i zavisti, ta potpuna neopterećenost formom, već samo iskrena radost i briga, sad shvatam koliko je retka, posebna i vredna.

Naslovna fotografija: unsplash.com

Leposava Vukoičić Jovanović, Klimakterični dnevnik