Roditeljstvo – najteži posao na svetu

Ušla sam u majčinstvo bez romantičnih iluzija, sa svešću da se upuštam u najveći životni eksperiment i preuzimam najveću odgovornost. Znala sam da je roditeljstvo najteži posao na svetu, u kome neću dočekati penziju – 24 sata, svakog dana, do kraja života, biću majka. Znala sam takođe da je roditeljstvo proces ličnog rasta, koji ima svoju specifičnu dinamiku i menja se tokom različitih faza (zajedničkog) odrastanja. Znala sam da je majčinstvo najvažniji deo mog samoostvarenja i da treba da rodim dvoje dece. Imala sam 32 godine i bila sam spremna. I bila sam mlada, iako su me u porodilištu nazivali „starijom prvorotkom“. I jesam bila najstarija među porodiljama. Posle dve godine to više nije bilo važno i bilo je starijih porodilja od mene – doduše, one su rađale svoje treće dete.

Nekoliko godina pre nego što sam postala majka, čuvala sam decu. Bila sam bebisiterka blizancima, dečacima od 18 meseci i bila sam sa njima pola dana – preuzimala sam ih rano ujutru i u prvo vreme su plakali dok smo ispraćali roditelje na posao. Kasnije su plakali kad su popodne ispraćali mene.

Drugarice su me pitale „kako smeš“ i govorile „ja se ne bih usudila“, a ja nisam imala odgovor. Osećala sam da radim nešto što je mnogo važno za mene, kao da sam na nekoj obuci, koju nije moguće steći na drugi način. Prvih nedelju dana sam provela zajedno sa njihovom mamom, da se deca malo naviknu na mene i da ja naučim njihov raspored i pravila koja je mama ustanovila i kojih sam se i nadalje čvrsto pridržavala. Bila su to praktična pravila dnevnog ritma – doručak, šetnja, mleko, dremka, ručak, presvlačenje. Dečaci su bili super, naučili su na određen red i čekanje na red. I bili su preslatki i ništa nije bilo toliko teško, osim činjenice da posle dana provedenog sa njima više nisam imala snage ni za šta drugo. Starala sam se da provodim mirne večeri i da legnem rano, da bih sutradan bila u stanju da čuvam decu. To je trajalo nekih šest meseci i kad više nisam mogla da nemam svoj život, blizanci su krenuli u jaslice, a mama je rekla da su se lepo prilagodili i da smatra da ih je za vrtić pripremilo vreme koje su proveli sa mnom. A mene je vreme koje sam provela sa njima pripremilo za najteži posao na svetu, koji je nekoliko godina kasnije postao moj život.

Bila sam radoznala – htela sam da saznam kakav je osećaj biti majka i htela sam da svojoj deci budem majka, kakva moja majka meni nije bila. Bila sam vrlo uverena, ne samo da to mogu, već da je to možda najvažnija misija u mom životu. I dok su deca bila još vrlo mala, upustila sam se u drugi najteži posao na svetu – dubinski rad na sebi, uz terapeutsku pomoć. Kroz odnos prema svojoj deci, susrela sam se sa svojom majkom u sebi onako kako se nikada nisam zaista srela sa njom, u odnosu sa njom. Prepoznavala sam obrasce ponašanja koji su me poražavali – ponekad sam bivala luda i destruktivna na potpuno isti način kao moja majka. Oh, ponekad sam to i sada, i posle dvadesetak godina majčinstva i rada na sebi. Ali sada je mnogo drugačije – najteži posao na svetu, gajenje dece, uz dodatni najteži posao na svetu, rad na sebi, doveo je do integracije svih poslova koje imam sa sobom i sa svetom oko sebe i sada se mnogo više zabavljam. Moja majka više nije živa i moj unutrašnji svet je jedino mesto na kome se srećemo – i to su poučni susreti.

Pročitajte i ovo: Zašto žrtve koje žene čine ne treba slaviti i glorifikovati

Jednom me je prijatelj, pričajući o tome kako mu nedostaje majka, pitao da li i meni nedostaje moja. Rekla sam mu:

„Ah, ali ja sam svakog dana sa njom“ i gledajući kako njegovo lice obliva sentimentalno ozarenje, dodala „majka mi je ostavila takvo obilje materijala za rad sa terapeutima, da bih mogla tri života da provedem na kauču i ne znam da li bi bilo dovoljno“ – i zatim smo se dugo i glasno smejali, dok je on ponavljao „ovo nisam očekivao“, odmahujući glavom, iznenađen i zabavljen.

Moji susreti sa majkom više nisu bolni i zastrašujući, ona je deo mene. Najteži posao na svetu mi je omogućio da kažem „ćao, mama“ bez otpora i osude. Mojoj mami taj posao nije pomogao i u tom poslu joj niko nije pomogao, ona nije iskoristila jedinstvenu priliku koju pruža majčinstvo – da rešavaš odnose sa svojom majkom i sa dedetom u sebi, da odrastaš sa svojom decom, da se otvaraš i menjaš.

I kad voliš roditeljstvo i zaista nalaziš sebe u njemu, to je najteži posao na svetu. A kad ga ne voliš, kad te ono stalno izaziva, poražava, razočarava, zbunjuje i sputava, onda nema nagrade i postaješ žrtva, pobunjenik, ludak.

Samo, ponekad su i najbolji roditelji žrtve, pobunjenici i ludaci, jer je nemoguće biti toliko dosledan, toliko posvećen i toliko vladati sobom u svakom trenutku. Čitajući razne pametne knjige o vaspitanju, emocionalnoj inteligenciji, osetljivoj deci, veštinama komunikacije, stalno sam se sudarala sa jednim istim pitanjem, na koji ni jedna knjiga nije davala odgovor.

Šta ovi ljudi (psiholozi, psihijatri, pedagozi), misle, pobogu? Koji je roditelj svakog trenutka svakog dana sposoban da upotrebi sve ove alate razumevanja i komunikacije i da bude stena oslonca, strpljenja, zdravog razuma i stabilnosti? Da li je njima uspevalo? Ja ne poznajem nikog kome jeste. Meni nije. A ja sam prilično stabilna osoba, kojoj raspoloženje ne varira čak ni u menopauzi, odlična sam u kriznim situacijama, smirena i delotvorna i vrlo retko se plašim. I kad se uplašim, ne podležem panici, adrenalin me pokreće da razmišljam precizno i delujem brzo. Ali, i moja majka je bila takva. U normalnim okolnostima je umela da bude potpuno nenormalna. U nenormalnim, uspevala je da reaguje zapanjujuće normalno. Sa ili bez patologije, ljudi su ljudi, nisu roboti. I oni koji veći deo vremena uspešno upravljaju osećanjima, ponekad gube strpljenje i podležu ljutnji, bespomoćnosti, strahu. Govore i rade stvari zbog kojih se posle kaju i teško im je da oproste sebi. Odnos sa decom uopšte nije zaštićen od te dinamike, nekakvom bajkovitom silom roditeljske ljubavi.

Ponekad ti dođe da zadaviš derište. I razlikuješ se od nenormalnog roditelja, samo po tome što to ne uradiš. I kad se smiriš i počneš da procesuiraš svoja osećanja, shvataš zašto je roditeljstvo najteži posao na svetu. Zato što su ulozi najviši, a ti nisi uvek na visini zadatka. Deset puta ti u izazovnim situacijama uspe da uradiš ono što je najbolje za dete, jedanaesti put prosto samo pobesniš. Uradiš nešto što nije dobro ni za koga. Napakuješ detetu malo materijala za seanse sa psihoterapeutom. Za rad na sebi. Vrlo često se pitam koliko sam im toga natovarila, koliko emocionalnog otpada, pogrešnih obrazaca i sputavajućih uverenja je stiglo do moje dece, kanalima roditeljstva – genetskim nasleđem, nesvesnim postupanjem, nesmotrenim izjavama, ili svesnim postupanjem i izjavama u uverenju da radim pravu stvar..?

Ne znam koji je najteži posao na svetu teži – roditeljstvo ili rad na sebi. Ali sigurna sam da se ovi poslovi moraju obavljati zajedno i da su nagrade adekvatne težini posla. Stalno sam učila kako da budem roditelj, kako da slušam i osluškujem i sebe i svoju decu i to i dalje radim. I nikada neću prestati. Zato što je to postao moj način života, moja praksa i filozofija, moj put svesnosti i mudrosti. Najteži posao na svetu je u nekom trenutku postao najzanimljiviji posao na svetu i uvek bih ponovo odabrala da se njime bavim. Barem u još tri života.

Pročitajte i ovo: Roditelj odraslog deteta – posmatrač, slušalac, svedok

Naslovna fotografija: pexels.com

Aleksina Đorđević, stara duša, tragač za istinom, nosilac svetlosti, učenik i učitelj, večiti početnik. Piše ono što živi, uvek u nastojanju da razume sebe, svet, Univerzum, uvek zatečena načinima na koje razumevanje dolazi.