Šta je nenasilna komunikacija i kako da je praktikujete

Nenasilna komunikacija je način da jasno saopštite šta mislite, na način koji ne izaziva „varnice“, ne provocira osećanje krivice kod druge osobe i ne podstiče sukob.

Često izbegavamo da otvoreno izrazimo svoja osećanja, jer imamo jak naboj i radije prećutkujemo i pokušavamo da se ponašamo kao da je sve u redu, ne želeći da rizikujemo sukob i svađu. Ponekad se plašimo da će nas druga osoba pogrešno shvatiti i da nema smisla upuštati se u razgovor, a ponekad smo ljuti i uvređeni, jer verujemo da bi bliska osoba trebalo da primeti naša stanja i osećanja i kada se to ne dešava, osećamo se zanemareno i skloni smo da optužimo drugog za sebičnost i bezosećajnost. Ali, sve te pretpostavke, zaključci i osećanja, dešavaju se u našoj glavi – nismo ih podelili sa drugima i možda smo dobrano zastranili u svojim predubeđenjima, dok se neprijatna osećanja gomilaju i prete da dovedu do eksplozije, koju će verovatno podstaći beznačajna varnica.

Najbolji način da izrazite svoje misli i osećanja i poboljšate svoju komunikaciju sa drugima, jeste da shvatite odakle te misli i osećanja dolaze, da osvestite sopstvene potrebe, kao i da čujete i uvažite potrebe (misli i osećanja) drugih.

Šta je nenasilna komunikacija

Nenasilna komunikacija predstavlja pristup komunikaciji sa samim sobom i sa drugima nenasilnim sredstvima (bez kritikovanja, osuđivanja, vređanja), tako što zapravo izražavamo ono što osećamo i što nam je potrebno. Osnovni oblik ove komunikacije proizilazi iz empatije – samosaosećanja i saosećanja prema drugima.

Problem sa svakodnevnom komunikacijom je u tome što često šaljemo „šifrovane poruke“, ili ne izražavamo misli koje dražavaju naša prava osećanja i potrebe koje stoje iza njih. Ovo stvara neprijateljsko okruženje okrivljavanja, osuđivanja i kritike. Nenasilna komunikacija eliminiše svaki oblik agresije u našem izražavanju i sprečava eskalaciju dok komuniciramo ono što zaista želimo da komuniciramo.

Četiri koraka nenasilne komunikacije

U osnovi, nenasilna komunikacija uključuje četiri koraka: posmatranje, osećanje, potrebu i zahtev.

Posmatranje

Za početak, kada nešto čujemo ili nešto pomislimo, želimo da odvojimo posmatranje od evaluacije – ali za većinu ljudi teško je napraviti zapažanja o ljudima i ponašanju, bez osuđivanja, kritike ili drugih oblika analize.

To, na primer, znači da kažete partneru čiji je red za pranje sudova da ste primetili da su sudovi već dva dana u sudoperi, umesto da mu prebacite kako uvek ostavlja sudove da se nakupljaju i optužite ga kako izbegava taj posao i možda još začinite optužbu tvrdnjom da to čini namerno, da bi vas nervirao. Da, reći nešto neutralno i jednostavno, kao što je „vidim da sudovi stoje već dva dana u sudoperi“, može biti izazov koji je zaista teško savladati. Ali, kada ovladate izražavanjem onoga što primećujete, bez osuđivanja i prebacivanja, možete otvoriti dijalog, umesto da navedete drugu osobu da se oseća napadnutom i da se brani (to sigurno neće rešiti problem).

Izražavanje osećanja

Nakon posmatranja, uključite osećanje vezano za to. I kada ga uključujete, imajte u vidu da osećanje obično opisuje jedna reč. Nemojte reći „primećujem da sudovi stoje već dva dana i osećam se kao da niko ne brine o redu“, jer ta složenica ne saopštava vaše osećanje, nego prekoreva drugu osobu. Osećanje je „i zbog toga se osećam pod stresom“ ili „to me nervira i ljuti“.

Izražavanje potrebe

Koja je vaša potreba nezadovoljena? U postavljenom primeru, verovatno se radi o vašoj potrebi za redom, pa bi nju ugradili u rečenicu ovako: „Primetila sam da sudovi već dva dana stoje u sudoperi i osećam se pod stresom, jer mi je potrebno da naš prostor bude čist i uredan.

Dodavanje zahteva

Na kraju, obično postoji i zahtev – retko komuniciramo na način da ne tražimo nešto od nekog drugog, čak i ako je to samo jednostavno priznanje. U ovom primeru to može uključivati zahtev za pranjem sudova: „Vidim da su sudovi već dva dana u sudoperi i to me stvarno nervira, jer mi je potrebno da kuhinja bude uredna. Da li možeš, molim te, da ih opereš i skloniš istog dana kada je tvoj red?“

U jednoj rečenici saopštili ste sve što je važno – kako se osećate, šta vam je potrebno i šta želite od druge osobe. Niste je napali, kritikovali, ugrozili, samo ste je zamolili da vodi računa o vašim osećanjima i potrebama. Ne očekujte da se ovakva komunikacija odvija glatko i da druga osoba reaguje pozitivno, bez gunđanja i odupiranja – potrebno je mnogo vežbanja, dok nenasilna komunikacija ne uđe u svakodnevnu praksu i postane način na koji se sporazumevate. Ako pokušate da izgovarate rečenice iz primera, zvučaćete kao robot i bićete neprirodni – gotovo je nemoguće izbaciti emotivni „preliv“ iz tona i načina obraćanja – pa to može navesti partnera da vam se smeje i zadirkuje vas, umesto da se fokusira da čuje vaše potrebe. Verovatno je mnogo prirodnije i prijatnije reći nešto kao: „Izluđuju me ovi sudovi što stoje ovde već dva dana, tvoj je red, operi ih, molim te.“

Pročitajte i ovo: 7 bezbednih načina da u odnosu pokažete ranjivost

Nenasilna komunikacija sa sobom i drugima

Kako da na ovaj način komunicirate sami sa sobom? Ako ste zbog nečeg pod nabojem, ljuti i uznemireni, zapitajte se koja neispunjena potreba izaziva vašu ljutnju i šta je potrebno da se desi (da uradite, ili da neko uradi) da bi ta potreba bila ispunjena.

Nenasilna komunikacija se može koristiti i u pokušaju razumevanja potreba drugih, kada izražavaju jake emocije. Važno je da postavljate pitanja i parafrazirate ono što čujete, da biste se uverili da razumete šta druga osoba pokušava da vam saopšti.

Praksa nenasilne komunikacije

U svakoj situaciji biće od pomoć isti okvir, koji uključuje posmatranje, osećanje, potrebu i zahtev – ponekad može pomoći da zapišete korake i zastanete i podsetite se kad vam budu potrebni, ili kada se u diskusiji osećate posebno zagrejano.

Nenasilna komunikacija može uključivati i druge taktike, kao što je pauza (nekoliko minuta ili pola sata) da bi se emocije smirile i da biste identifikovali problem i način na koji želite da ga rešite, umesto da regujete dok ste pod nabojem.

Da rezimiramo – posmatrajte šta se događa, bez osude i krivice, iznesite samo činjenice. Navedite osećanje koje se pojavilo u vezi sa zapažanjem, izrazite potrebu koja je povezana sa osećanjem i zahtev (molbu) kojom tražite ispunjenje potrebe. Sve što izrazite treba da dođe sa mesta empatije i razumevanja da svi imamo ukorenjene obrasce ponašanja povezane sa prošlim iskustvima i da radimo najbolje što možemo. Istinsko razumevanje svodi se na obraćanje pažnje (i razumevanje) međusobnih osećanja i potreba.

Pročitajte i ovo: Komunikacija nakon razvoda

Naslovna fotografija: pexels.com

Brankica Milošević veruje da je dete u nama najvažnija osoba na svetu, koja zaslužuje svu onu ljubav koju rasipamo okolo. Sve je zanima, o svemu ima mišljenje i ne okleva da ga promeni.