Skip to content Skip to sidebar Skip to footer

Šta je relaciona trauma i zašto posebno otežava život tokom 30-ih i 40-ih godina

Izazovi najboljih godina mogu biti preplavljujući i zastrašujući – u četvrtoj i petoj deceniji života, možemo osećati veći pritisak nego ikada ranije, sa kojim je teško nositi se i pod kojim „pucamo“ i podležemo. Možemo se razboljevati na „nervnoj bazi“, sa nejasnim osećajem da je to nešto više od posledica stresa i prezauzetosti, koji karakterišu godine u kojima smo obično na vrhuncu karijere, dok deca odrastaju i njihovo obrazovanje i briga o budućnosti angažuju sve naše resurse. Vreme se ubrzava, roditelji stare i umiru, a pored svega sa čim se nosimo, počinju i hormonske fluktuacije (oluje i tornada), koje najavljuju menopauzu, pojačavajući osećaj da nam tlo izmiče pod nogama i da gubimo kontrolu. Kao da svaki put kad se sapletemo na kamenčić pokrenemo lavinu, koja nas obori i ponese. Relaciona trauma može biti objašnjenje tog osećanja da je životna borba sve teža, a porazi sve češći, a da ne shvatamo jasno sa čim se borimo.

Traume koje nosimo iz odnosa sa roditeljima (relaciona trauma) u našim zrelim godinama, kada smo već i sami roditelji, stižu „na naplatu“. Sve češće, u odnosima sa decom, prepoznajete u sebi svoje roditelje, i to baš u onim tipičnim ponašanjima koja su vas uvek najviše povređivala i zbog kojih roditeljima najviše zamerate. Možda ne možete da se setite nekih posebno traumatičnih događaja i smatrate da ste imali relativno srećno detinjstvo (ili su u to ubeđeni svi oko vas, a vi ste ipak sumnjičavi prema toj slici) i možda je ideja da svi imamo neke traume iz detinjstva suviše maglovita. Verujete da se ne odnosi na vas, a ne vidite ni kako bi mogla da se odnosi na vašu decu. Ipak, ako traumu shvatite iz najšire perspektive – kao nešto u čemu ste bili sami, niko vas nije razumeo i niko vam nije pomogao – u iskrenom i bolnom preispitivanju, odnosno, sećanju na svoja osećanja iz detinjstva, naći ćete mnogo takvih mesta i trenutaka, kada ste bili neutešni i pretužni, dok su odrasli prosto zanemarivali vaša osećanja, ili vas uveravali da preterujete i da nema razloga da tako reagujete, ili vam se smejali.

Relaciona trauma ne mora biti posledica drastičnog zanemarivanja ili zlostavljanja – dovoljno je neadekvatno reagovanje roditelja koji vas ne shvataju ozbiljno, ne uvažavaju i ne podržavaju vaša osećanja i ne bave se njima. Emocionalno zanemarivanje i osećaj da se ne možete osloniti na osobu od koje zavisite i koja brine o vama, stvaraju obilje materijala za rad sa terapeutom, koji se godinama nagomilava. Dok krčite svoj put, snagom i energijom mladosti, koja nema vremena za duboka preispitivanja, koja hrli napred, u iskustvo, ambiciju, postignuće, vaša relaciona trauma raste i razvija se zajedno sa vama – prikuplja nove sadržaje iz vaših katastrofalnih ljubavnih odnosa, vaših reakcija i ponašanja, odbrambenih mehanizama i obrazaca. Dok ono najživlje i najbolje u vama nastoji da se razvije, oblikuje i ostvari autentičnost, vaš unutrašnji program radi to isto. Uprkos svemu, vi gradite na temeljima koje ste pokušali da ojačate, kanališete bujicu života i ostvarujete sebe.

Pročitajte i ovo: Kolumna 35+: Da li svemir čuje nemir?

Kada samoostvarenje stigne do najvišeg nivoa (radite posao koji volite, imate karijeru, dom i porodicu), sila života se lagano povlači – energija, snaga i hrabrost mladosti dovele su vas do vrha, a boravak na vrhu ne traje dugo. Godine zrelosti donose spuštanje sa druge strane osvojenih vrhova, kroz predele koje sada morate istražiti, koji najzad dolaze na red, jer imate vremena, a možda i snage i mudrosti da se bavite potisnutim sadržajima, koji su toliko narasli, da počinju da se izlivaju u sve oblasti vašeg života. Sve je na udaru – vaše fizičko zdravlje, mentalna stabilnost, emocionalno stanje, vaš status, posao, bliske veze i odnosi – sve je pod znakom pitanja i sve traži odgovore.

Pitanje može biti jedno – zašto relaciona trauma toliko otežava život u zrelim godinama – ali odgovor je kompleksan i dolazi iz delova koji se godinama uklapaju komad po komad i sloj po sloj. Shvatate da je taj psihološki materijal toliko obiman, da biste do kraja života morali da ležite na kauču psihoterapeuta i pronalazite razne načine da se sa svojim sadržajima nosite, da ih rasvetljujete, osvešćujete i prevazilazite, da lečite svoju dušu, svoje srce i svoj um.

„Život je težak“ – prva je rečenica psihoterapeuta Skot Peka, u jednom od prvih bestselera popularne psihologije, knjizi „Put kojim se ređe ide“ (1978), da bi u nastavku „Dalje putem kojim se ređe ide“ dodao i „život je komplikovan“. Autor poručuje da je život neprekidno duhovno putovanje i da moramo naučiti da cenimo to što naš put nije nimalo jednostavan i linearan. Sve dobre psihološke knjige o radu na sebi govore o upoznavanju i razumevanju sebe, o shvatanju složenih procesa, o najvažnijim emocionalnim odnosima, razlici između ljubavi i zavisnosti, identifikovanju pogrešnih uverenja i obrazaca i oslobađanju od njih – zato što su to najvažniji sadržaji života svakog pojedinca. A za njihovo razotkrivanje, razmatranje i razumevanje, možda smo zreli i spremni, tek kad prebacimo vrhunac života, odnosno, mladosti, kad postanemo svesni protoka vremena i prolaznosti, kad krenemo silaznim putem, ka starosti i mudrosti, kao što je prirodno.

Pročitajte i ovo: Šta znači raditi na sebi – rad sa senkom i unutrašnje isceljenje

Relaciona trauma koju razotkrivamo, prihvatamo i razumemo, tada prestaje da nam otežava život i podstiče nas da radimo na sebi. Ona izlazi na površinu, krećući iz temelja na kome smo gradili svoj život, šireći pukotine u kojima se razvijala i rasla, zajedno sa nama.

Vreme je da shvatimo zašto smo iste (lude, zle, površne, sebične, slepe) kao naše majke i da oprostimo i njima i sebi. Da shvatimo odakle potiču pogrešna uverenja o tome da nismo dovoljno dobre, da nismo vredne ljubavi, da nikome ne možemo da verujemo, jer nas svi napuštaju, da svi žele nešto od nas i moramo biti na oprezu i da ih transforimešemo i oslobodimo se roditeljskih (i porodičnih) instalacija i programa. Vreme je da proučavamo psihologiju, filozofiju, religiju, ezoteriju i da povezujemo prosvetljujuće istine, koje prožimaju sva saznanja o ljudskoj duši, poreklu i prirodi. Da shvatimo da je relaciona trauma usko povezana sa nesigurnim stilovima vezanosti za roditelje, koji bitno određuju naše bliske odnose u odraslom dobu; vreme je da uvidimo koliko toga smo do sada preneli na svoju decu, da shvatimo vezu između karme i psihe, da razumemo da svako naše rasterećenje, oslobađanje i izrastanje učvršćuje temelje na kojima naša deca grade svoje živote; da naše shvatanje relacione traume i rad na sebi deluju na celu mrežu naših predaka, naših prethodnih života, putovanja naše duše u ukupnom postojanju, na nasleđe koje smo pokupili i prosledili – sve bitno dešava se u sadašnjem trenutku.

Vreme je da u velikom gestu samospoznaje zabacite kosu i izjavite: To nisam ja, to je moja trauma.

Kad dovoljno porastemo, a to znači posle tridesete, kad načnemo četvrtu deceniju, vreme je da nadrastemo uloge i pozicije u kojma smo zaglavljeni i dorastemo do uloga i pozicija koje nam pripadaju. Vreme je da se bavimo najsmislenijim, najzanimljivijim, najprosperitetnijim i daleko, duboko i široko najvažnijim poslom na svetu – radom na sebi.

Naslovna fotografija: unsplash.com 

Aleksina Đorđević, stara duša, tragač za istinom, nosilac svetlosti, učenik i učitelj, večiti početnik. Piše ono što živi, uvek u nastojanju da razume sebe, svet, Univerzum, uvek zatečena načinima na koje razumevanje dolazi. 

Ostavi komentar

Sign Up to Our Newsletter

Be the first to know the latest updates

Whoops, you're not connected to Mailchimp. You need to enter a valid Mailchimp API key.