Pitanja koja bi svaka samokritična osoba trebalo sebi da postavi

Samokritika je uobičajena, ali pošto je praćena osudom, a često i osećanjem krivice, može biti štetna i neproduktivna. Ako spadate u osobe koje se stalno preispituju i uvek prvo posumnjaju u sebe, potrebno je da istražite uzroke svoje duboke samokritičnosti. Da biste bolje razumeli sebe i shvatili zašto to radite i kako da se promenite, postavite sebi ova ključna pitanja:

Na koji način je samokritika za vas oblik zaštite?

Samokritika je često maskirana kao oblik zaštite – možda verujete da ćete postati lenji ako prestanete da budete samokritični i da sa sobom morate postupati oštro da biste održali disciplinu (da ćete „razmaziti“ sebe, ako budete nežni prema sebi).

Pojedini gaje nesvesna uverenja da je savršenstvo jedini način da dokažu svoju ljudsku vrednost.

Pametna, ali nesigurna deca često veruju da je njihova inteligencija njihov jedini iskupljujući kvalitet, zbog čega oštro kritikuju sebe za sve borbe koje prevazilaze njihove mentalne kapacitete i napore. Razmislite da li i vi regulišete sebe uz pomoć samokritike i da li je to zaista efikasno?

Gde ste i kada stekli uverenje da je samokritika korisna?

Ovaj mehanizam ste možda usvojili u detinjstvu – možda je neko od vaših roditelja bio strog prema sebi, u nedostatku drugih alata da reguliše svoje navike i ponašanje. A možda je samokritika nastala na putu vaših akademskih ili drugih životnih dostignuća, jer vam je izgledalo da u pojedinim momentima ne biste uspeli da niste surovo gonili sebe.

Imate li neke uzore koji su manje samokritični od vas?

Izaberite ljude koje cenite i uviđate da dobro upravljaju svojim osećanjima, nisu reaktivni već promišljeni, sabrani su, mudri i odmereni, ali nisu toliko samokritični. Nemojte uzimati za primer narcisoidne ličnosti koje nemaju empatije i savesti i od kojih ne možete ništa naučiti. Setite se zdravih nesamokritičnih ljudi.

Kako oni govore o svojim životnim izborima i kako posmatraju svoje greške, promašaje i neuspehe? Kakve stavove imaju u odnosu na svoje uspone i padove, disciplinu, životne borbe, uspehe i poraze. Obratite pažnju kako oni posmatraju sebe i uticaje kojima podležu, bez osude, govoreći o procesu i konstatujući stanje i kako im taj stav pomaže da vrate ravnotežu.

Ako vam je teško da među ljudima koje poznajete identifikujete nesamokritične uzore, potražite među slavnima i poznatima i slušajte kako iskreno govore o svojim slabostima i načinima na koje su naučili da regulišu svoja osećanja i ponašanja.

Košulja: Lindex, Minđuše: Cortefiel

Pročitajte i ovo: Hronična pozitivnost kao dijagnoza – kad je odbacivanje negativnih osećanja destruktivno

Šta ste spremni da probate kako biste smanjili samokritičnost?

Da li ste spremni da malo eksperimentišete sa sobom, da testirate uverenje da vam samokritika služi i da je to validna zaštitna mera koja vam je neophodna da biste ostali na svom kursu? Šta bi se, na primer, desilo da ste manje samokritični u pogledu toga koliko posla realno možete da uradite? Da dozvolite sebi da klonete i ne budete tako produktivni kada osećate da ste umorni i demotivisani? Ili da priznate sebi da više ne možete juriti sto na sat i završavati pet poslova odjednom, kao što ste mogli pre deset godina, jer to jednostavno prevazilazi vašu mentalnu i fizičku snagu. Možete li smanjiti svoja očekivanja od sebe i dovesti ih u sklad sa svojim mogućnostima?

Pomisao da morate biti blaži prema sebi, jer nemate svakog dana isti nivo energije, ili da se vaše sposobnosti smanjuju, može biti zastrašujuća, ali šta se zaista može desiti ako samokritičnost zamenite za – realnost?

Šta vas najviše plaši u vezi sa eksperimentima?

Šta bi najstrašnije moglo da se dogodi, ako isprobate ponašanja i razmišljanja koja smo naveli? Možete li da se nosite sa tim strahovima? Pomisao da se uvek možete vratiti starim načinima ponašanja i razmišljanja može biti umirujuća i utešna.

Čime se „hrani“ vaša samokritika?

Istraživanja pokazuju da žene imaju tendenciju da sebe oštrije osuđuju zbog grešaka koje prave i da su sklone da naporno rade kako bi izbegle greške. Međutim, samokritika nije najbolji način i najčešće uopšte ne pomaže da izbegnemo greške – čak doprinosi da budemo skloniji greškama. Ako samo grdimo sebe, a ništa značajno ne menjamo u svom ponašanju, stavovima i pristupu, povećavamo verovatnoću da ćemo pogrešiti. A kada opet pogrešimo, bićemo još stroži prema sebi – uverenje da nismo dovoljno sposobni, pametni, privlačni, obeshrabriće nas da tražimo podršku i sa nekim razmotrimo svoje ponašanje. Stid i krivica koje osećamo zbog svoje „nedovoljnosti“ ozbiljno narušavaju samopoštovanje i mogu nas odvesti u depresiju.

Koje skrivene oblike samokritike praktikujete?

Samokritika je ponekad očigledna, ali ne uvek. Na primer, ako je vaš samogovor „ja sam gubitnik“, onda je to očigledno. Međutim, samokritika se može manifestovati na mnogo skrivenih načina, kao što su nerealna očekivanja od sebe (očekujete da uvek radite više i bolje od svih ostalih).

Samokritičnost može poprimiti kognitivne oblike (samogovor) i oblike ponašanja – guranje sebe preko svojih granica, čak i kada ste postigli dnevne ciljeve ili ste fizički iscrpljeni, predstavlja oblik samokritičnosti u ponašanju.

Kada identifikujete svoje skrivene obrasce samokritičnosti, možete kreirate ciljane eksperimente, koje ćete sprovoditi svesno i namerno, kako biste prevazišli obrasce samokritike, usvojili realnije standarde i očekivanja od sebe i razvili više ljubavi i saosećajnosti prema sebi.

Pročitajte i ovo: Kako da postavite zdrave granice i ljubazno kažete NE

Naslovna fotografija: WANNABE Media

Brankica Milošević veruje da je dete u nama najvažnija osoba na svetu, koja zaslužuje svu onu ljubav koju rasipamo okolo. Sve je zanima, o svemu ima mišljenje i ne okleva da ga promeni.