Da li svađa može da spase brak?

Da li poznajete onaj osećaj kad zaćutite, ne zato što je u tom trenutku pametnije ćutati, zadržati ishitrenu reakciju i pronaći pravi momenat da povedete razgovor, nego zato što pomislite „ne vredi“? To je znak, kažu stručnjaci za odnose (a verovatno i sami to znate), da je odnos već narušen – kad osećate da ne vredi svađati se, možda verujete da prihvatate stvari takve kakve su, ili da pravite kompromis, ali ako ste i dalje ljuti, tužni, ogorčeni i malodušni, onda zasejavate postojeće minsko polje svog bračnog odnosa, postavljajući ga između sebe i partnera. U pokušaju da ne nagazite minu, da zadržite prividan mir, osećajući da svađa ništa ne bi olakšala, niti bi vam pomogla da se makar „ispraznite“ i suočite sa svojim osećanjima, sve više se udaljavate i od partnera i od šansi za uspostavljanje zdrave komunikacije.

Jednostavnije rečeno, kad izbije svađa, znači da vam je stalo, a kad odustanete od sukobljavanja, znači da ste „digli ruke“, a to nije dobro – nije zdravo za vas da u sebi nosite gorčinu, koja vas truje (osim što doprinosi toksičnosti odnosa) i narušava vaše mentalno i fizičko zdravlje. Nagomilavana osećanja imaju tendenciju da eksplodiraju, kao i da implodiraju – to je taj toksični efekat, koji je teško popravljiv – pod pojačanim nabojem nakupljenih osećanja možete reći i (ili) učiniti stvari zbog kojih ćete se kajati i koje nećete moći da povučete i izbrišete.

Svađa je, u zdravim odnosima način na koji se suočavamo sa osećanjima i stanjima, a da bismo je „pripitomili“ možemo i moramo naučiti da balansiramo između dve krajnosti – tihe ozlojeđenosti i velikih ispada.

Ako se nikada ne svađate, verovatno ste odustali od pokušaja da se približite partneru, počinjete da osećate da ste sami u tom braku, ili da vodite paralelne živote, koji se sreću i udružuju samo na konvencionalne načine (zarad održavanja braka), a ako posle dužeg vremena takve prakse „prsnete“, jer vam se sve skupilo i ne možete više da izdržite, onda prelazite sve granice i dolazite do krajnje odluke – do razvoda. Ali, čak i kada ste na ivici, postoje načini da se sa partnerom raspravljate tako da rešavate tenzije i sukobe i istovremeno produbljujete intimnost i praktikujući ih, možete transformisati odnos koji je već narušen.

Evo zašto je svađa važna za održavanje odnosa

Zašto svađa prestaje

Svađa prestaje iz ozbiljnih razloga – kada pokušate da se oslanjate jedno na drugo – to ne ide. U svim oblastima u kojima se parovi najčešće sukobljavaju, scenario koji vodi ka odustajnju od svađe, odnosno, od pokušaja da se razumete i rešite problem izgleda slično –  kada pokušate da razgovarate o seksu, partner postaje defanzivan i ljut, jer čuje kritiku i oseća se uvređeno i nedovoljno (ne ume da vas zadovolji), kad se povede rasprava o roditeljstvu, vi se osećate pogođeno i insistirate na tome da je vaš način ispravan, oštro kritikujući partnera. Kad je reč o novcu – oboje prebacujete jedno drugom nepotrebne (lične) troškove i obično je jedan partner etiketiran kao škrtica, a drugi kao rasipnik.

Svi upadamo u te šablone, zato što, kada nešto ne ide dobro, krivimo partnera. Mislimo da on nema kapaciteta da sluša i pregovara (dodatno ga optužujemo da mu nije stalo do ulaganja u odnos, što nas dodatno vređa i povređuje i povećava naboj negativnih osećanja) i „dostojanstveno“ se povlačimo. Postajemo pasivno-agresivni i odustajemo, orijentišući se u pravcu puta bez povratka, na kome odbijamo da se suočavamo sa problemima i da prihvatamo odgovornost za njihovo rešavanje.

Pročitajte i ovo: Može li vaš brak opstati posle finansijskog neverstva

Zašto je svađa važna za stabilnost odnosa

Ogorčenost je najtoksičnije osećanje koje će u vama rasti, sve dok ne zauzme skoro sav emotivni prostor. Ona se sastoji od besa i bespomoćnosti, uvređenosti i povređensti, a noseći je u sebi, idete velikom brzinom ka preziranju partnera, koji vam ne pruža ono što zaslužujete. Sva ta osećanja predstavljaju hladnu oblogu za upalu vašeg ega dok partner takođe ima svoje odbrane i oboje svaljujete krivicu jedno na drugo, umesto da svako preuzme odgovornost za svoj deo i da se zauzme za ono što mu je važno. Ako imate makar mrvicu ogorčenosti, budite pošteni prema sebi i istresite je pred partnera, povedite raspravu, borite se za ono što želite i što vam je potrebno, jer ćete u suprotnom ostati gladni, sa krilom punim mrvica  frustracije, besa, ozlojeđenosti…

Svađa može biti način da duboko zađete jedno drugom u lični prostor, da kroz „žestoku intimnost“ prihvatite jedno drugo i da naučite da se nosite sa svime što vas muči. Umesto da se dostojanstveno povlačite u toksičnu tišinu svog ogorčenja, možete zgrabiti partnera za revere i prodrmati ga (baš onako kako često imate želju da učinite) i reći mu nešto kao „čoveče, bolje bi ti bilo da obratiš pažnju na ovo, jer mi je zaista važno“.

To je rizično i možda osećate da je nedostojno, da niste spremni toliko da se „spustite“ – ali to je vaš ego, on barata tim vrednostima i morate ga preskočiti i rizikovati, biti ranjivi, izložiti se – ne samo jednom, nego opet i opet i uvek iznova. U zdravom odnosu parovi su dovoljno bliski da jedno drugom mogu da kažu stvari kao što su „hej, popusti malo, skloni se, gaziš me, gušiš me, nije mi dobro“. U zdravom odnosu postoje jasne granice – ako me prevariš, srećno ti bilo, ali bez mene, ako ne odeš na rehabilitaciju, završili smo. I to nisu uslovljavanja i ucene, jer se radi o onome što ne možete i ne treba da trpite, sa čim ne želite da živite. Kada imate jasne granice, partner (ili bilo koja druga osoba sa kojom imate neki odnos) zna šta kod vas „ne prolazi“ – granice u odnosu su kao pravila saobraćaja, ako ih prekršiš, slede kazne i sankcije, a pravila i ograničenja postoje da se ne bismo sudarali i ugrožavali živote. Svađa normalno nastaje oko čuvanja granica i upozoravanja partnera da ih opasno gazi i da dobija „negativne poene“ koji vode ka sledećem nivou sankcija i zato svađa ne služi da se „istresemo“ i otpustimo naboj, nego da skrenemo pažnju na ono što nam je važno, ili nas ugrožava.

Bezuslovna ljubav ne funkcioniše u partnerskim odnosima, zato što je redovno jednosmerna – partner kome se ne postavljaju granice u stanju je da se ponaša na način zbog koga ćete na kraju morati da zatvorite svoje srce, da biste sačuvali sebe. U odnosu koji odražava bliskost i intimnost, davanje i primanje mora biti obostrano i dvosmerno, a to uključuje sve nivoe odnosa, suočavanje sa svim problemima i hvatanje u koštac sa njima. A partneri koji to rade nisu uzvišena bića koja će stalno biti puna razumevanja i nežnosti, oni su strasno angažovani u svom odnosu i neće oklevati da se sukobe i neće nastojati da završe sukob, samo da bi postigli mir, već će hteti da sagledaju problem sa svih strana i da ga reše.

Zašto se svađa pogrešno shvata, doživljava i praktikuje

Zato što smo proizvod društva u kome živimo, koliko i genetskog nasleđa i ljudske sklonosti da stvari postavljamo na jedan ili drugi kraj. Ili je rat, ili je mir. Ili je ljubav, ili je mržnja. Ako ratujemo, onda želimo da pobedimo, ako izgubimo, želimo da se osvetimo. Ako je mržnja, onda drugu osobu želimo da povredimo i uništimo, umesto da je razumemo i negujemo ono najbolje u njoj. Pošto je i naše shvatanje ljubavi površno – jer živimo u sebičnom potrošačkom društvu, koje neguje toksičnu kulturu individualizma (ja protiv svih, u borbi za svoju moć) – mi tako pristupamo i odnosima. Kad nam nešto smeta, ljubavna osećanja se povlače pred osećanjima koja su dominantna i mi odmah upadamo u režim mržnje, partner postaje protivnik, a mi smo u ratu i spovodimo ratne taktike, da bismo odbranili sebe, ali i da bismo pobedili protivnika. Zato je svađa ratno stanje i ne dovodi do rešavanja problema, a privremeni mir je samo žarište koje može planuti na najmanju provokaciju. Zato je povlačenje strategija kojom želimo da porazimo partnera, da ga navedemo da se oseća krivim i proglasimo ga za „ratnog zločinca“. I to u odnosima ne radi – odnosno, ne radi za odnose, ne radi za ono što ljubav zaista jeste.

Potrebno je zaći ispod površine i odbaciti ratne taktike, da bismo naučili veštine odnosa (i načine na koje svađa postaje konstruktivna) i da bismo se zauzeli za sebe dok istovremeno volimo partnera (da ne upadnemo u šablon neprijateljskih strana). To je moć ljubavi, jer je ljubav mnogo više od osećanja. Ta moć zahteva proaktivan stav, nasuprot pasivnog, koji je uvrežen u kulturi odnosa, dobijaš ono što dobijaš, a onda se žališ na to. Ne učimo se – niko nas ne podučava – veštinama odnosa, već poznajemo samo taktike napada i odbrane. A razlika između „ne možeš sa mnom tako da razgovaraš“ i „molim te, spusti ton, da bih mogla da te čujem“ možda ne izgleda naročito značajno, ali jeste, jer prvi način podiže odbrambeni štit stavlja oružje u pripravnost, dok drugi poziva na saradnju i iskazuje spremnost za slušanje i razgovor.

I dok su nam odnosi sve važniji i sve smo zainteresovaniji da ostvarimo zdrave i trajne odnose, da povratimo stabilnost porodici i obezbedimo deci najbolje uslove (psihološke i emocionalne, a ne samo materijalne), sve više smo frustrirani što u tome ne uspevamo – jer nemamo veštine da ostvarimo svoje velike ambicije i moramo ih steći. Jedna od tih veština je raspravljanje i zauzimanje za sebe, sa otvorenošću prema partneru i njegovim željama i potrebama. Svađa je zapravo veština komunikacije, koja postaje konstruktivna rasprava – kada naučimo i primenimo veštinu.

Pročitajte i ovo: Nikad nije kasno za dobar razvod (ali ni za dobar brak)

Kako izgleda produktivna rasprava

Postoje tri faze kroz koje možete da pokrenete raspravu, da priđete partneru i da se zauzmete za ono što želite da dobijete. Prva je – ljuljanje čamca. Usudite se da talasate – to je asertivna faza, u kojoj grabite partnera za revere i govorite mu „bolje bi ti bilo da obratiš pažnju, ovo je važno“. Kada ste uspeli da mu skrenete pažnju, vreme je za drugu fazu – razoružavanje. Bacite štit, bacite mač i počnite da učite partnera kako da vam da ono što vam treba – vi niste stručnjak za odnose, ali ste stručnjak za sebe, samo treba da se zauzmete za sebe na pravi način, da doprete do partnera jednostavno i neposredno, onako kako će najbolje razumeti. Možete reći nešto kao: „Moram da ti ispričam šta mi se dogodilo (kako se osećam povodom nečeg) i treba mi da me desetak minuta slušaš i da ne pokušavaš da mi daš savet – samo me slušaj i budi dobar prema mojim osećanjima. Da li hoćeš to da mi daš?“

Treća faza je isplata za trud – nagrađivanje partnera što vam je pružio ono što ste tražili. Proslava uspostavljanja komunikacije, u kojoj partneru izražavate zahvalnost za to što je bio tu za vas, na način na koji ste tražili da bude. Potrebno je da mu kažete da to zaista cenite i da ste mu zahvalni.

Da li je u redu ponekad odustati od svađe

U redu je odustati od svađe, ako to nije odustajanje od suočavanja, razgovora i traženja rešenja za problem. Partner se može povući jer je vreme za spavanje, pošto je sutra radni dan i rano ustajete, odloživši razgovor za sutra popodne, kad dođete s posla. Ako u zakazano vreme pronađe neki izgovor da izbegne razgovor, ostanite smireni – nemojte ga odmah optužiti da on uvek radi ili ne radi ovo ili ono. Razočarani ste, jer ste se nadali da će partner držati reč i da nećete morati da ga podsećate i pozivate na komunikaciju koja mu teško pada. Tamo gde postoje očekivanja, postoje i razočaranja. Pokušajte opet. Ali, ako ne možete ništa da izvučete i ne uspavate da uverite partnera da izađe iza svojih zidova, da spusti gard i da sa vama razgovara otovreno, da prihvati vašu ranjivost i pokaže svoju, šta god činili, onda treba da potražite pomoć terapeuta.

Kako da procenite da li se odnos može spasti

Procena se svodi na jedno pitanje – da li u tom odnosu dobijate dovoljno, da biste mogli da ostanete u njemu, tugujući zbog onog što ne dobijate? Ako ne dobijate dovoljno, pokušajte sa teraputom – jednim, drugim, trećim. Ako niko ni jedan terapeut ne može da vam pomogne, onda nema pomoći. Međutim, ukoliko pored svega što ne valja u vašem odnosu (seks je retko zadovoljavajući, ne slažete se oko vaspitanja dece i upravljanja novcem), ali ipak dobijate toliko toga drugog što vam je važno i potrebno – onda prhvatite i vrednujte to što dobijate i prihvatite tugu zbog onog što ne dobijate. I ne odustajte od traženja načina da dobijete bolje i više – ne bežite od sukoba i svađa i vežbajte razoružavanje, skretanje i davanje pažnje, slušanje, shvatanje, izražavanje zahvalnosti – pomozite partneru da uvidi koliko su ovo važne i korisne tehnike (za razliku od defanzivnih ili napadačkih ratnih taktika) i nastavite tim putem, kao partneri, kao saveznici, a ne kao poraženi i pobednici.

Naslovna fotografija: unsplash.com

Brankica Milošević veruje da je dete u nama najvažnija osoba na svetu, koja zaslužuje svu onu ljubav koju rasipamo okolo. Sve je zanima, o svemu ima mišljenje i ne okleva da ga promeni.