Kolumna 35+: Privikavanje

Prošle nedelje, dete nam je prvi put krenulo u vrtić. Na pomen te ustanove inicijalne asocijacije uvek su mi bile teget patofnice, užasna hrana, izbušene i izgrižene gumice za brisanje, bojazan da me ne teraju na spavanje preko dana i ogromna punđa moje vaspitačice Branke koja joj je stajala na vrhu glave i izgledala kao zemljana vaza.

U poslednje vreme je spominjanje vrtića iznenadno počelo da me veseli jer sam (kasnije se pokazalo – naivno) mislila da ću, nakon što ujutru dete predam vaspitačicama, imati nekoliko sati za ispijanje čaja u miru, jogu, pisanje svih tekstova sa kojima kasnim, plaćanje računa, spremanje hrane, sređivanje ormara, sređivanje stana, čitanje knjiga, reaktivaciju svog kućnog muzičkog studija koji je na holdu već dve godine, šetnje i konačno druženje sa ljudima (koje skoro da sam i zaboravila kako izgleda). Taman pre nego što počne onaj lošiji deo jeseni i progutaju me obaveze.

Ali, avaj, ljubazni glas koordinatorke programa našeg odabranog vrtića putem telefona mi je saopštio da krećemo sa onim što se zove privikavanje. Prvi dan sat vremena on i ja zajedno, on se upoznaje sa prostorom i osobljem, ja popunjavam papire. Drugi dan on sam, sat vremena, stigla sam do pošte i nazad. Trećeg i četvrtog dana po dva sata – uspela sam da operem veš, napravim ručak, odgovorim na mejlove. Petog sam tražila da ostane malo duže, ne sećam se šta sam radila. Tad se i razboleo. Svi su me upozoravali na to, a ja sam se budalasto nadala da će baš on biti ono “jedno dete u grupi kome virusi i bakterije ne mogu ništa”, kako kaže moja drugarica Milena. 

Onda je usledila nedelja po dobro znanom starom planu i programu – nas dvoje kod kuće, po čitav dan slinavimo, kašljemo, sviramo, igramo, pevamo, skačemo, čitamo, slažemo i sklapamo, gledamo, crtamo i stvarno se dobro zabavljamo. Shvatila sam da moram da iskoristim ovo vreme za uživanje u prisustvu najdraže osobe na svetu jer ga, eto, već za koji dan ubacujemo natrag u sistem nepovratno, kako to već život nalaže, i vrlo brzo njemu moje prisustvo neće biti toliko važno kao što je sada.

Pročitajte i ovo: Kolumna 35+: Retrogradno

Postoji li privikavanje na to? Pitam za roditelje. I nama treba vremena da se priviknemo na odvojenost, na odsustvo kontrole nad dečjim obrocima i aktivnostima, kao i odsustvo nadzora nad njihovim ponašanjem i dnevnim ritmom. Na to da je sposobno da postoji i van naše supervizije i da počinje da gradi svoj mikrokosmos.

Dalje, na činjenicu da sve to tako i treba da bude ako želimo zdravo dete, osposobljeno za život u društvu. 

 

A društvo je bezobzirno, jede nas i vari bez stomačnih tegoba. Na mnogo mi još stvari ovih dana treba privikavanje:

  • na hladnoću
  • na kraći dan
  • na viruse
  • na cene u supermarketima
  • na cene nekretnina
  • na sezonsko voće i povrće
  • na stalne selidbe
  • na pogrešne odluke
  • na ispravne odluke
  • na džempere
  • na probiotike
  • na dobar fudbal i lošu košarku
  • na bestidne medije i još grđe pravosuđe
  • na zamenu za kofein
  • na kišobran i gumene čizme
  • na veš koji se suši danima
  • na jesenji kolorit
  • na miris kestenja i pečenih paprika
  • na sedenje u zatvorenom
  • na linjanje kućnog ljubimca komšinice sa sprata iznad
  • na mokasine sa platformama
  • na neizvesnost
  • na promene

Ne mogu da se setim jesmo li se i mi ovako privikavali na vrtić kad smo bili deca. Čini mi se da nismo, da smo u tu, kao i u sve druge institucije po hronološkom redu, ubacivani na prepad, pa kako se ko snađe. Ne sviđa ti se grašak i bajat hleb? Budi gladan. Razmazalo ti se mastilo po svesci, pa si dobio po potiljku od učiteljice? Ko ti kriv. Profesor ti upućuje neumesne komentare? Pa, što se oblačiš tako. Pretukla te dvojica ispred faksa jer si nosio ćaletove cipele? Kad si seljak.

A sve što nam je svima bilo potrebno jeste objašnjenje o onome što nas čeka, uvodna scena, intro, trening, nekoliko dana vežbe, p r i v i k a v a nj e.

Možda je ovo doba ipak malo blaže prema našoj deci, možda je ta prilika da se priviknu na novonastale situacije i osveste svoje mogućnosti i prava u njoj stvarna. A da li bi moglo da bude blaže i prema nama? Nemam pojma, ali znam da smo to bez pogovora zaslužili.

Pročitajte i ovo: Kolumna 35+: Područje bez signala

Naslovna fotografija: WANNABE Media

Milica Mitić je diplomirala holandski jezik i književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu, a na Univerzitetu umetnosti završila je master studije iz kulturne politike i menadžmenta u kulturi. Bavi se tekstovima, muzikom i fotografijom. Ne zna da vozi, ali veoma dobro vesla. Voli da nosi muške košulje. Kad je bila mala mislila je da su vrapci deca golubova.