5 najvećih spisateljica današnjice i zašto treba da ih čitate

Teško je poverovati da se i dalje pišu tekstovi na temu zašto je važno da čitamo žene. Ali da, pišu se. Naravno da ne treba deliti književnost na mušku i žensku, ali hej – to znamo mi koji čitamo i jedno i drugo. Kad je reč o muškoj čitalačkoj publici, neretko ćete naići na veoma zastarele i nekorektne stavove prema ženskom pismu, zasnovane pre svega na viševekovnoj mizoginiji koja je bila prisutna u svim društvenim sferama, pa tako i u književnosti. Iako živim za dan kad više nećemo morati da izdvajamo bilo koga po rodu, nikad nije na odmet da se da nekoliko preporuka za spisateljice koje treba čitati i čije stvaralaštvo treba slaviti. Za danas smo pripremili 5 najvećih spisateljica današnjice koje zaista morate čitati. 

Margaret Atvud

Zna se ko je na prvom mestu, okej, priznajem – veoma sam predvidljiva. Ali nije li Atvud ta koja je predvidela sav pakao koji žene doslovno danas proživljavaju u određenim delovima sveta? U Iranu se ubijaju devojke koje ne nose maramu onako kako se nekom dopada, prema tome – koliko smo daleko od scenarija iz njene Sluškinjine priče? Pored toga što je genijalna u fikciji i što je njeno pripovedačko umeće fantastično, Margaret Atvud briljira i u kratkim pričama i u esejistici. A to, priznaćete, zaista nije lako.

Ukoliko ne znate mnogo o njoj, a zanimaju vas teme poput rodne ravnopravnosti, prava žena i želite da čitate zaista najkvalitetniju moguću književnost koja se danas piše – preporučujem da pročitate bilo koji njen roman, sa Sluškinjinom pričom i Alijas Grejs na čelu. A pre toga pogledajte neki od njenih mnogobrojnih intervjua na YouTube-u i sigurna sam da ćete poželeti da pročitate sve što je ikada pisala.

Ali Smit

Ali Smit je škotska autorka koja je 4 puta bila u užem izboru za Bukerovu nagradu, a nekoliko puta je osvajala Womens prize for fiction i Costa nagradu i smatra se jednom od najvećih savremenih autorki. I verujte mi da vam je dovoljno da pročitate samo jednu od njenih knjiga i da vam postane jasno zašto. Ona nije lak pisac za čitanje, njene knjige odišu postmodernom, vešto se igra narativima koje prepliće, kao i stilskim figurama, zagonetkama, referencama na najrazličitija književna i umetnička dela. I za njene knjige morate imati neku vrstu predznanja. Ali ujedno nagrada koju dobijete čitajući ono što piše, ne može se meriti ni sa čim.

Njen kvartet Godišnja doba nedavno je izašao kod nas, a svaka od knjiga iz kvarteta može se čitati zasebno jer radnja nije međusobno povezana. Teme o kojima Ali Smit piše su uvek vezane za društvo, ali način na koji to čini je vrlo specifičan jer se ona igra. I upravo ta igra jednoj priči koja je prilično mračna jer – ipak živimo u mračnim vremenima – daje notu prekopotrebnog optimizma. Svakako, ona nije autorka koja će se dopasti svakome, upravo zbog zamki i zagonetki koje postavlja čitaocu. Ali ako volite pisce koji se ne plaše eksperimenta i igre – onda je ona ime koje ne smete zaobići.

Pročitajte i ovo: 7 knjiga idealnih za hladno jesenje vreme

Olga Tokarčuk

Olga Tokarčuk je poljska spisateljica, dobitnica Nobelove nagrade za književnost i potpuni literarni genije. Poznata je po svojim kompleksnim romanima u kojima se prepliću sadašnjost i prošlost, istorija i budućnost, mitovi, legende, vekovi i perspektive. Iako je decenijama bila jedna od najprodavanijih autorki u Poljskoj, Tokarčuk nije stekla svetsku slavu sve dok nije osvojila Internacionalnog Bukera za svoj roman Beguni. Za ovu knjigu bila je nagrađena prestižnom poljskom nagradom Nike, kao i za roman Knjige Jakovljeve, koji se širom sveta smatra remek-delom. Ispričana kroz perspektive različtih likova, naracija opisuje život Jakova Franka, vođe jedne poljske sekte iz XVIII veka, koji je podsticao svoje jevrejske sledbenike da pređu u islam i katoličanstvo.

Ova sposobnost i spremnost da preispituje dogme na kojima počiva religija i istorija njene zemlje, učinile su je spornom ličnošću u Poljskoj, naročito kritikovanom od strane poljskih desničara i nacionalista. Ukoliko odlučite da se upoznate sa stvaralaštvom Olge Tokarčuk, prva knjiga koju vam preporučujem za početak je njen roman Vuci svoje ralo po kostima mrtvih, koje je suštinski egzistencijalno filozofsko delo, ali ima snažnu dimenziju trilera koja vuče čitaoca napred. Pored toga, ovo je jedna od knjiga koje su mene na ličnom nivou pogodile u samu srž bića, tako da je uvek među delima koje preporučujem svakom kome se čita velemajstorska književnost.

Dona Tart

Pošto smo pomenuli tri spisateljice iz tri različita dela sveta, red je da se osvrnemo i na četvrti – Ameriku. Dona Tart je američka spisateljica i dobitnica Pulicerove nagrade za književnost, koju joj je doneo roman Češljugar. Pre ovog remek-dela, objavila je još dva romana – Tajna istorija i Mali prijatelj. Sva tri romana su tematski potpuno različita, ali prosto znate da su proizašla iz istog pera. Svi mi veliki fanovi Done Tart imamo samo jednu činjenicu koju ne volimo, a to je da ona izbaci novi roman na deset godina. Voljena je i hvaljena još od 1992. kada je objavljena Tajna istorija – roman o grupici studenata kojima polazi za rukom da se i suviše zanesu filozofijom antike, te tako jedan naizgled naivan događaj dovodi do tragičnih posledica.

Nakon toga usledilo je delo prave južnjačke gotike – Mali prijatelj, koji govori o ubistvu deteta u američkoj državi Misisipi, o zajednici i njenom načinu života u jednoj takvoj sredini. I na kraju, tu je Češljugar, magnum opus, remek-delo koje prosto morate čitati ako volite one velike dikensovske priče koje vas uvuku od prve rečenice i sa kojima prosto i vi sami rastete. Dona Tart je jedna od onih autorki koje pišu raskošno, lirski, studiozno, ali daleko od toga da je kod nje samo stil bitan. Pored toga, ona je genijalna pripovedačica i svaka njena knjiga predstavlja savršeno zaokruženu priču i svaka s vama ostaje do kraja života.

Pročitajte i ovo: easy life vodič kroz kulturna dešavanja u Beogradu do kraja oktobra

Elena Ferante

Za kraj moramo da spomenemo i spisateljicu za kojom je pre nekoliko godina čitav svet poludeo – Elenu Ferante. Čvrsto verujem da je njena Napuljska tetralogija bila delo koje je mnoge čitaoce i čitateljke zapravo podstaklo da se vrate čitanju. Međutim, šta je to zbog čega toliko volimo ovu autorku? Da li je to činjenica da ne znamo njen stvarni identitet? Ne bih rekla. Pre sam stava da je u pitanju zaista njeno stvaralaštvo i činjenica da su njene knjige takve da se apsolutno svako u njima može pronaći zbog iskrenosti i ogoljenost sa kojom piše.

Meni je, iako sam veliki obožavalac Elene Ferante i iako imam oduvek ogromno poštovanje za nju, tek dok sam čitala njenu Frantumalju sinulo koliki je uspeh u stvari ona napravila svojim knjigama. Imamo autorku koja se ne pojavljuje na promocijama, čiji identitet je poznat veoma malom krugu ljudi koji u suštini uključuje samo njene najbliže članove porodice, a čije knjige su zavoleli ljudi širom sveta i čija svaka nova knjiga izaziva ogroman buzz. Kako joj to polazi za rukom? Tako što u centar svog interesovanja stavlja neku vrstu moralne podvojenosti, u okviru koje postojimo kao bića svesna razlike između dobra i zla, ali i bića čiji nagon za samoodržanjem tu razliku briše. 

Kao što sam napisala u uvodu, živim za dan kada neće biti potrebe da na naročit način izdvajamo ženske pisce od muških i da pravimo top-liste knjige koje su izašle iz ženskog pera. Ipak, danas još uvek nije taj dan. Neka danas bude dan kada ćete otići do najbliže knjižare ili biblioteke i proslaviti žensko pismo tako što ćete se upoznati sa nekom od ovih velikih književnica. Koje god da izaberete, sigurna sam da će biti pravo za vas. 

Zorana Karapandžin je studirala Skandinavske jezike i književnost, govori norveški kao maternji, guta knjige, stripove i filmove i istovremeno je i cat i dog person (da, moguće je biti i jedno i drugo). Više od čitanja možda jedino voli da priča o knjigama. Obožava putovanja i smatra da život nije život ako se ne ložiš na nešto baš jako.